Pogledati sebe prije svega, zagledati se u vlastiti život i djelovanje unutar njega, priznati sebi da nismo onako savršeni kako se uvjeravamo da jesmo i zatim dopustiti drugima da budu nesavršeni onako kao trenutno znaju i umiju – to je put do ostvarivanja u savršenstvu. Put koji nas uči kako početi voljeti sebe, jer bez toga mi nismo kadri voljeti uopće. Jer tko sudi bit će mu suđeno vlastitom mjerom i tko voli bit će voljen silinom svoga vlastitog voljenja. Drugo osim ovoga ne postoji!
Osnovno Učenje koje kroz život tražimo jest ono koje nas uči Ljubavi, a to učenje je iznimno kompleksno i dolazi kroz lekcije koje ne očekujemo. Kada želimo učiti o Ljubavi, život će nam poslati ljude čiju će kvalitetu prepoznati naše srce, ali to će biti tek impuls koji će omogućiti upuštanje u određenu vrstu odnosa.
Kasnije, kada impuls prođe, mi se susrećemo našim osobnostima i prepoznajemo jedni u drugima mnogo toga što osuđujemo, a to je zapravo učenje koje ne prepoznajemo.
Najgluplje što tada činimo jest to da sav teret unutar toga odnosa prebacujemo drugoj strani i na taj način propuštamo priliku da učimo voljeti. Jer zaista, vrlo je glupo i neodgovorno zaključiti da mi sami nemamo nikakav doprinos situaciji u kojoj se nalazimo unutar određenog odnosa, bez obzira o kojem odnosu se radi; prijateljskom, partnerskom, obiteljskom, poslovnom…
Učenje se događa kroz sposobnost sagledavanja šire slike, kroz unutrašnju introspekciju u kojoj sebi postavljamo pitanja poput;
- Zašto mi se ovo stalno ponavlja?
- Kojim djelovanjem kreiram ovakve životne priče?
- Iz kojeg obrasca kreiram ovakve situacije?
- Zašto uvijek mislim da sam manje kriv/a?
- Zašto uvijek mislim da sam u pravu?
- Zašto imam potrebu da budem u pravu?
- Jesam li ja stvarno mjerilo ispravnosti naspram nekoga?
- Koja je moja namjera, je li u potpunosti čista i iskrena?
Uloga žrtve i uloga spasitelja imaju istu razornost po naše biće, jer obadvije krajnosti pripadaju istoj odvojenosti od svoje suštine. I žrtva i spasitelj su na isti način manipulativni, a da toga uopće nisu svjesni. S razlikom u tome što oni koji imaju potrebu da budu spasitelji i utjerivači pravde, svojim djelovanjem čine znatno veću štetu i to iz razloga jer su aktivniji u svome djelovanju.
Žrtva je najčešće pasivna, dok je utjerivač pravde proaktivan, on donosi zaključke iz uvjerenja da zna što je potrebno drugoj strani – često zapravo na taj način pokušavajući od sebe sakriti vlastite probleme s kojima se ne usudi suočiti.
Slikovito se proaktivnost može predočiti situacijom kada jedan partner želi iznenaditi svoju drugu polovicu nečim za što je siguran da je drugoj strani jako potrebno, iako druga strana nikada nije izričito tražila da se tako nešto učini. A kada njegova ‘pomoć’ biva neprihvaćena, tada na površinu izlazi prava namjera iz koje ta osoba djeluje.
Mi smo uglavnom miks jednoga i drugoga, s time da kao i u svemu drugome, tako ni u ovoj ‘bolesti’ mi nemamo ravnotežu pa uvijek naginjemo na jednu stranu. Međutim, iako sve ovo površinski gledano djeluje kao problem, isto zapravo predstavlja jedine okolnosti u kojima možemo biti zrcala jedni drugima, da kroz razne odnose vidimo svoje slabosti i svoju snagu.
Zato smo ovdje, u ovoj dimenziji i vremenu gdje ne možemo učiti drugačije. A jer se ne usudimo na ovaj iskustveni način suočiti sa sobom, mi smo stvorili mnoga uvjerenja, mnoge igre u kojima pred sobom pravdamo svoju nezrelost.
Ja osobno, djelovanjem kroz svoje slabosti sam povrijedio mnoge ljude, no ono čega sam svjestan jeste dubina životne mudrosti koja svakoga dovodi upravo tamo gdje treba biti. Tako da ja koji sam povrijedio tebe i ti koji si povrijeđen, sretosmo jedno drugoga u trenutku kojega smo zajedno stvarali, kako bi u njemu o sebi nešto naučili.
Naravno, neke nepravde su nama neprihvatljive, a to su one koje u sebi nose veće zlo od pukog ljudskog djelovanja. U tim ekstremnim situacijama koje se događaju ljudima u vidu životnih tragedija, postoji utjecaj nama nevidljivih sila. Mnogo je teorija o tome, a moja je ta da našim kolektivnim djelovanjem dajemo mogućnost da viši entiteti nama čine ono što mi kao čovječanstvo činimo manjima od sebe.
Uzmimo za primjer naš odnos prema životinjama; jedna svinja nama ne može učiniti nažao, ali mi ju ne gledamo kao živo biće. Odvajamo ju od majke, stavljamo ju u zatočeništvo, hranimo ju i dopuštamo joj da se navikne na nas kao na nekoga tko brine o njoj, a zatim ju hladnokrvno ubijamo.
Znate onaj zakon koji kaže – ‘Kako gore tako i dole, kako unutra tako i izvana’! Vidite, kao što smo mi kultivirali živa bića sebi za hranu, samo zbog toga jer smo jači i napredniji, tako su i nas kultivirali oni koji su jači i napredniji od nas. Nemojte mi reći da još uvijek vjerujete u bajku kako smo sami u ovom nepreglednom prostranstvu postojanja.
Život je život i u svakom živom stvoru taj život koje ne podliježe našem sustavu vrednovanja, ima pravo na vlastito postojanje. Problem je u tome što se mi postavljamo iznad života i zbog toga unosimo patnju u svoje bivanje.
Pogledati sebe prije svega, zagledati se u vlastiti život i djelovanje unutar njega, priznati sebi da nismo onako savršeni kako se uvjeravamo da jesmo i zatim dopustiti drugima da budu nesavršeni onako kao trenutno znaju i umiju – to je put do ostvarivanja u savršenstvu.
Put koji nas uči kako početi voljeti sebe, jer bez toga mi nismo kadri voljeti uopće. Jer tko sudi bit će mu suđeno vlastitom mjerom i tko voli bit će voljen silinom svoga vlastitog voljenja. Drugo osim ovoga ne postoji!
“Neka me, nek’ me ima,
Ne bi ovaj svijet bio isti
Bez mene…
A ni bez tebe
I zato, neka i tebe
Nek’ te ima…
Da budemo ogledalo
Jedno drugome…”
Anđelko Katinić/drvoživota.com
