Momo Kapor – Što ćeš ti ostaviti svijetu?

Vidim, na nogostupu kontejner za smeće. Nad njim nagnuta mlada žena u umrljanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa djevojčica duge kovrčave kose. Ona sliči na Botticellijevog anđela. Izranja iz smeća kao mala Venera iz školjke i mutne morske pjene koju je izbljuvao grad.

Djevojčica kaže majci: “Nema…”

Ima li kraće i strašnije riječi u našem jeziku od tog vječnog “nema”? Ta riječ predugo traje.

Majka kaže: “Pogledaj još malo…”, i dijete ponovo iščezava u smeću.

Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke kruha u smeće.  On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Kruh iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.

Gladni stoljećima, kupujemo više kruha nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Kruh u smeću nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

Naši stari su nas učili da podignemo komad kruha koji je pao na zemlju, da puhnemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema kruhu. Zaboravljen, kao i stara riječ – zadužbina (naslijeđe).

Stari trgovci, proglašeni poslije rata okorjelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Što je s novim?

Danas ima mnogo bogatijih od njih pa opet, nitko ništa ne ostavlja. Stisli se i šute. Naši, koji su uspjeli u bijelom svetu: naftaši, bankari, industrijalci… nitko da pokloni gradu javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to ostaviti? Svojoj djeci? Ali, zna se: uvijek postoji generacija koja stječe i ona druga, koja rasipa. Nitko neće ništa ponijeti na onaj svijet, kada jedanput bude odlazio.

Izgubljene su sve vjere, osim religije stjecanja.

I ako su otimali, krali, eksploatirali, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni su, opet, sve to ostavljali otadžbini, da nekako iskupe grješnu dušu. Što mi možemo ostaviti? Što su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svijet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama.

Možda, za početak, treba ostavljati stari kruh u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Uvelo povrće, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vrijeme, takve zadužbine! Mogu sasvim lijepo stati u plastičnu kesu.

Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se poslije par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina je dobro djelo. Dobro djelo je kad učiniš nešto dobro, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu.

Stara gospoda, u kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krumpir, zaboravljenu mrkvu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nepopušene cigarete. Zovu ih – sakupljači smeća! Jedan nosi kariranu šiltericu (znam i čija je bila). Oni više nemaju obavezu biti gospoda. Oslobođeni su…

Nedavno sam u nekim novinama, u dodatku “Nekretnine”, vidio fotografije vila koje se prodaju. Bile su tu i cijene: šest milijuna eura, četiri i pol milijuna, tri milijuna, dva i pol… Zanimljivo, među tim cijenama nije bilo nijedne od milijun eura – jedine koju bi mogao platiti dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koja toliko iznosi.

Nevjerojatno da najslavniji svjetski pisac ne može kupiti ni najmanju vilu u nekom kontroverznom kraju. Od trenutka kad sam to saznao, prestao sam se nadati Nobelovoj nagradi. Ne vrijedi; ostat ću zauvijek u staroj kući, građenoj 1926. godine, s lipom i tri susjeda u zajedničkom dvorištu, koja mi s vremena na vrijeme donose tek ispečene uštipke ili komad gibanice.

Zanimljivo, novi bogataši, potekli s juga, navikli na stari kraj, oko svojih vila podižu visoke zidove s prorezima, nalik na puškarnice, a jedan od njih je na ulazu u svoje imanje podigao pravu Trijumfalnu kapiju. On ima i grb, koji je odnekud maznuo: na njemu su dva lava (omiljene životinje u njegovom selu), ali ti lavovi nose bijele čarape na crne mokasine.

Nema većeg straha od onog kad čovjek osjeti da će biti zaboravljen. Taj strah od zaborava nagonio je najmoćnije ljude svijeta da angažiraju velike umjetnike i da im budu mecene, pa su tako Medici i Sforze, kao i mnoge pape, unajmljivali Michelangela, Leonarda i Rafaela da bi, upisani u povijest njihovih djela, preplovili more vremena i zaborava.

Mladi ljudi, u naponu snage i groznice stjecanja, ne stižu misliti o tome. Gutajući energiju, vrijeme i prostor, oni vjeruju da su vječni i ne sanjajući da će im sve to potrošiti i upropastiti, već kao što to biva, naredna generacija. Zbog toga su najmudriji od prebogatih još za života ostavljali zadužbine naslijeđu koje ih i danas svakog dana spominje.

Novopečeni bogataši su izuzetne cicije, što bi rekao narod – naročito oni što žive na Zapadu. Euro im je veliki kao kuća. Tako se nekako dogodi da ja, siromah, plaćam piće milijunašima, jer oni nikada ne nose gotovinu, a nemoguće je kreditnom karticom platiti dva oštra pića u pubu. Zato su i bogati, jer nikada ništa ne plaćaju. Ne plaća onaj tko ima, nego onaj tko se navikao plaćati.

Gle, trese se imperija za koju smo vjerovali da će trajati vječno. Pucaju banke kao prezrele tikve, a kriza se širi. Kažu da mi to nećemo osjetiti, jer ionako nemamo novca koji bi mogao propasti.

Na primjer, ja u banci imam nekoliko stotina eura, što se kaže – ni za sprovod. Nije mi žao i ako propadnu…

Na kraju, sjetih se divne misli koju je volio ponavljati moj pokojni prijatelj: “Naše je samo ono što poklonimo drugima.” A iz smeća ponovo izlazi tamnoputa djevojčica blistavih očiju i kaže majci: “Nema!”

I pored svega, lijepa i nasmiješena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, tko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.

 Momo Kapor, iz “Razmišljanja dokonog šetača”/znakoviporedputa