Mrak je uzeo olovku u ruke i krenuo pisati. Zamračio je svaku stanicu u mome tijelu i to mu nije bilo dovoljno. Zamračio je stan, odjeću, mirise. Leptiri su nestali, plačući. Mrak je uzeo olovku u ruke i napisao jednu stranicu.
Toliko mu se svidjelo da je htio napisati još jednu. Htjela sam da ode ali snaga me odavno napustila. Sjela sam u kut i prepustila mu tron. Pisao je satima. Danima. Noćima. Imao je toliko toga za reći. Htio je vječno pisati.
Moja ruka je osjećala težinu a oči su vidjele sivilo. Svaki dan tmurni oblaci iznad moga stana. Svi gledaju u Mrak i osjećaju njegove stihove.
Plaču. Odlaze. Dolaze. Došao je dan kada su prestali odlaziti. Samo su bili tamo. Čekali sljedeći odlomak. Olovke su se istrošile. Duša je plakala. Zašto Mrak ne odlazi? Kada će ovaj osjećaj nestat? Kada ću prodisat? Gdje je to svjetlo? Zašto sam mu dala moć tako lako?
Sve je mračno. Ne vidim izlaz. Ne vidim sunce. Ne vidim ljubav. Ne vidim pomoć. Ne vidim sebe. Ne prepoznajem sebe.
Tko sam ja?
Nisam ono što misle. Nisam ono što očekuju. Nisam ono za što se predstavljam. Nisam Mrak. Ipak ne želim nestat.
Gdje je pomoć?
* * *
Stela Cavrić, stelacavric.com
