Nekada davno sva ljudska bića bila su poput Boga, ali su zloupotrijebili taj svoj božanski dar. Tada je polubog Brahma odlučio oduzeti im ga i sakriti tamo gdje ga nikad neće naći…
Ali, pitanje je bilo gdje ga sakriti. Zato je Brahma sazvao savjet bogova kako bi mu oni pomogli da odluči.
“Zakopajmo ga duboko u zemlju”, rekoše bogovi.
Brahma odgovori: “Ne, to ne valja jer ljudi će kopati zemlju i naći će ga.”
Onda bogovi predložiše: Da ga potopimo u najdublji ocean?”
Brahma se nije složio: “Ne, ni tamo”, reče, “jer će naučiti zaroniti u ocean i naći će ga.”
Bogovi će na to: “A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo?”
Brahma je na to odgovorio: “Ne, ni to nije dobro, jer će se vremenom popeti na svaku planinu i opet će preuzeti svoje božanstvo.”
Onda su bogovi odustali i rekli: “Ne znamo gdje ga sakriti, jer izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do kojeg ljudska bića neće stići.”
Brahma je dugo razmišljao, a onda je rekao: “Evo što ćemo. Sakrit ćemo njihovo božanstvo u najdublji dio njihovog vlastitog bića – u srce, jer ljudi se nikad neće sjetiti da traže u svom srcu.”
Svi su se bogovi složili da je to savršeno skrovište, te tako učiniše. I od tog vremena ljudi su prošli zemlju uzduž i poprijeko, kopali, ronili, penjali se i istraživali – tražeći nešto što je već bilo u njima.
