Jača si od svake panične pomisli “nema rješenja”. Jača si od svega lošeg što ti je život namijenio. Jača si od svih nepruženih ruku, od svakog okretanja leđa, od svih skupljenih usta, od svakog ledenog pogleda. Jača si čak i onda kada ti djeluje da tvoji napori ostaju bez rezultata. Da daješ, ali se ne vraća. Da se trudiš, ali ne ide. Da tapkaš u mjestu i da si se dobro ukopala. Jača si od svih loših izbora koje si do sada napravila. Jer sa svakim od njih ti si narasla.
Jača si ti od ovog toplog vjetra što danima pokušava prelomiti mlado stablo oraha pred kućom. Jer ti si isto kao taj mladi orah, izvana tako krhka, čovjek bi rekao lomljenju sklona, ali korijen ti je jak i svaka žila koju si pustila u zemlju iz sebe. Hraniš se zdravo: pametnim riječima, preostalim dobrim ljudima, nesebičnom ljubavi koju pružaš, ne može ti vjetar ništa, ne brini.
Jača si od svih zluradih jezika zajedno. Od svake riječi koja ti je upućena da te slomi, da te raskrvari i razapne tko Krista prije vremena.
Od svake „dobronamjerne“ opaske kako bi oni da su na tvom mjestu, kuda bi i s kim bi. Ali, ti si sazrela kao ona kruška što je sinoć od težine pala sa susjedovog stabla, al’ ostala netaknuta.
Sada već znaš tko ti želi dobro, a tko te gura u ponor. Dobro znaš što hoćeš, koga hoćeš i kuda želiš… zato ne brini, jača si od svih zluradih jezika zajedno.
Jača si od lošeg braka. Od svake noći ili jutra koje dočekuješ s grčem u stomaku. Od svakog zapljuskivanja lica ledenom vodom onda kada pokušavaš oprati suze i vratiti se u život.
Od svake njegove mrtve riječi, od ravnodušnosti kojom te pokušava ubiti prije sudnjeg dana, od svakog njegovog kasnog dolaska, od svake psovke, od svakog buketa koji ti poslije toga pruža da umiri svoju savjest, od sramotnog nepoznavanja tebe.
Jača si od toga, koliko god da ti se sada sve čini crno i bez ijedne svijetle zrake. Jača si od svih slobodoumnih žena koje te kritiziraju, nazivajući te glupom ženom koja trpi, nesposobnom da se tijekom noći spakira i ode s djecom. Jer one bi baš to uradile.
Otišle bi baš nakon prve ružne riječi, iako im se vlastiti brakovi kao stara kuća ruše. Jača si ti, jer znaš da nećeš ostati, ali ćeš otići onda kada ti to odlučiš.
Jača si od svake misli koja ti se kao vješt lopov noću uvlači u glavu – i to onda kada pomisliš da ćeš slušati sovu u krošnji i blijedo gledati u tavanicu ili u mrak.
Jača si od svake misli koja ti budi strah i strepnju da ćeš se razboljeti, da ćeš biti prevarena ili ostavljena, da ćeš ostati sama u starosti zapišana u nekom bolničkom krevetu i očajna što nisi drugačije živjela, senilna i po ulicama zalutala, da ćeš izgubiti najbolje godine života, da si ih već izgubila, da nikada nećeš raditi posao koji voliš, da ćeš biti očajna majka, da nikada nećeš biti majka, zauvijek zaglavljena u učmaloj sredini, da ćeš postati sve ono čega si se kao klinka pribojavala. Da ćeš postati žena željna ljubavi i pažnje.
Jača si od svih loših izbora koje si do sada napravila. Jer sa svakim od njih ti si narasla.
Jača si od svake sumnje u sebe. Od svih onih momenata u kojima se osjećaš kao promašen slučaj, promašena majka, promašena supruga, promašen prijatelj.
Od svih onih dana kada ti se čini da si u dubokoj tamnoj rupi bez užeta da se izvučeš van. Od svih onih dana kada iz te rupe ni ne želiš van, kada misliš da si potrošila sve snage i da nemaš više što tražiti ovdje.
Kada ti se čini da imaš sve, ali te lome tuga i beznađe. Kada možeš na plažu, ali ne želiš na plažu. Kada možeš u šoping, ali ne želiš u šoping, kada možeš na ples, ali ti se ne pleše. Kada kuhaš, spremaš, kupaš se, usisavaš, pereš zube, širiš rublje, režeš nokte, puniš papriku, jedeš juhu, hodaš ulicom, dišeš… mehanički, kao dobro programiran robot.
Jača si od svake panične pomisli „nema rješenja“. Jača si od svega lošeg što ti je život namijenio. Jača si od svih nepruženih ruku, od svakog okretanja leđa, od svih skupljenih usta, od svakog ledenog pogleda.
Jača si čak i onda kada ti djeluje da tvoji napori ostaju bez rezultata. Da daješ, ali se ne vraća. Da se trudiš, ali ne ide. Da tapkaš u mjestu i da si se dobro ukopala.
Jača si ti od svega. I ti i ja. Samo to nikako da prihvatimo pa kao tek porođeni, slijepi mačići lutamo kroz dane, očekujući da progledamo, iako sve vidimo dobro i jasno.
I znamo sve.
I osjetimo i ti i ja tu snagu unutar sebe, toliko puta smo pobijedile život, ali nikako da je do kraja oslobodimo. Da je pustimo. Pa nek’ polomi sve pred sobom, nek’ nam raščisti put.
Jača si ti od svega. I ti i ja. Samo mnogo razmišljamo o posljedicama, svjesno birajući da ostanemo u zoni „sigurnosti“ pa čak i kad se tu, na poznatom, ne osjećamo baš najsigurnije. Previše kalkuliramo, premalo srcem odlučujemo, plašimo se. Plašimo se. Igramo na sigurno.
Jača si ti od svega. I ti i ja. I zaista mislim da je došlo krajnje vrijeme da to prihvatimo, da ne bismo vrlo brzo sebi postale najgori neprijatelj.
