Sve životne bure, oluje, nekad su i dobrodošle. Nalazeći se u njima učimo kako upravljati kormilom života, kako ostati živ, kako spasiti druge, kako se skloniti na sigurno, kako se boriti za opstanak. Svi ti životni učitelji su tu kako bismo i sami prenijeli znanje nadolazećim generacijama, kojima itekako treba lekcija iz života općenito.

atma.hr – 52




‘Mudar čovjek ne tuguje za onim što nema, već se raduje onim što ima.’ – Epiktet

Nerijetko je čovjeku potrebno uistinu malo, kako bi se predao ljepoti života koja mu je darovana. Priroda, čudesna, magična, savršena, pokazuje koliko je veličanstveno Božje stvaranje. Iako mi jesmo u svemiru, divno je podizati pogled prema gore, prema nebu. Motriti planine, godišnja doba.

Tu je sve rečeno. Ništa za nadodati, nego se jednostavno prepustiti. No, zašto toga nismo svakodnevno svjesni? Zašto u počesto u darovanome znamo tražiti dlaku u jajetu? Teško se prepuštajući ljepoti koja nas okružuje.

Ljudi smo! Čovjek je oduvijek bio željan. Želje ga motiviraju, ali želja čovjeka može itekako uništiti. Neprestana glad za posjedovanjem, imanjem. Natjecanje sa strancima ili poznatima koji preko puta nas možda imaju više. I u redu. Možda i imaju više, ali mi nikako ne možemo znati što njihova duša sve nosi.

Uspoređivati se, natjecati se s drugima je konstantno nezadovoljstvo, jer uvijek će biti netko tko će imati više, znati bolje. Stoga, zašto se ne zaustaviti i vidjeti što je ono što već posjedujemo, u čemu smo uspješni? Radimo li i činimo li ono što volimo ili želimo validaciju drugih da vrijedimo?

Ne postojiš poradi drugoga. Postojiš radi sebe samoga i Tvorca koji te je htio ovdje na zemlji. Svatko od nas ima svoj put, svoj smisao. Naglasak stavljam na SVOJ.

Tuđi uspjesi nisu ono o čemu bi trebali razmišljati. Svakako mogu nam biti poticaj, uzor, ali nikako bolesna želja koja će nas poput tumorne tvorbe izjesti. Na kraju možemo uvidjeti kako nismo živjeli poradi sebe. Sebe smo negdje zatomili i prepustili se životu koji to na kraju nije bio.

Zašto ne imati pregled dana, na kraju, pred  počinak? Zašto ne zapisati barem nekoliko situacija koje su se dogodile ili smo ih sami ostvarili, te biti zahvalni. Dok se mi tako uspoređujemo s drugima, imajmo na umu koliko samo ljudi želi biti na našem mjestu. No, nemoćni su, gladni, umorni, bolesni, siromašni. Zašto češće nam to nije na umu?

atma.hr – 52




Mislim da bi zahvalnost bila još veća, kada bismo svakodnevno imali na umu koliko smo uistinu blagoslovljeni. A sve ove bure, oluje, nekad su i dobrodošle. Nalazeći se u njima učimo kako upravljati kormilom života, kako ostati živ, kako spasiti druge, kako se skloniti na sigurno, kako se boriti za opstanak. Svi ti životni učitelji su tu kako bismo i sami prenijeli znanje nadolazećim generacijama, kojima itekako treba lekcija iz života općenito.

Neka nam ne bude teško rezonirati dan, tjedan, mjesec, godinu, život. Neka nam ne bude teško zahvaliti se. Činom zahvalnosti, pokazujemo poniznost pred nečim većim i jačim od nas samih. Iskrenom zahvalom, život i kada jest težak, postaje lakši. Od nekuda morao krenuti. Krenimo danas. Danas na kraju dana, recimo na glas ili pak zapišimo, na čemu i kome smo zahvalni.

Zatim se poklonimo nad svim onim što imamo, jer to danas imamo. Nemojmo razmišljati o budućnosti u smislu što ako to izgubimo. Budimo ovdje i sada, zahvalni, ponizni, te mirne savjesti polegnimo glavu na jastuk, pozdravimo dan i utonimo u san znajući da je sve dobro.

Ana-Marija/izvan kaveza