Nedostatak ljubavi uzrok je svih neuroza!

Svjedoci smo nevjerojatne ekspanzije duševnih bolesti, a prije svega depresije, kao jedne od danas najrasprostranjenijih bolesti suvremenog društva. Ako govorimo o uzrocima, onda je uzrok ovako jednog globalnog psihotičnog stanja ljudi u nedostatku ljubavi, ubrzanom ritmu života, jer svi negdje žure, a da ni ne znaju kuda i kamo. Nitko nema vremena za ništa pa čak ni većina roditelja za svoju djecu koja su prepuštena sami sebi i modernim gadgetima, pametnim uređajima, igricama, i pored toga ‘brzoj” prehrani jer mame više ne kuhaju.

Piše: Mirella Rasic Paolini, Holistički Pshoterapeut

Kakvi roditelji, takva i djeca

Kao holistički psihoterapeut, često govorim o važnosti vjere u liječenju neuroza. Naglašavam u liječenju, ali ne i izlječenju jer kod svakoga vrijedi individualni pristup.

Poznato je da postoji jako puno vrsta neuroza – od onih lakših, pa sve do srednje teških i teških. Mogli bi reći da je neurotičar osoba koja je u razvoju svog osjećajnog života bila spriječena oštećenjima koja je doživjela postupcima nezainteresiranih, hladnih, i u osnovi nesigurnih i neurotičnih roditelja (staratelja). Roditelji u najboljoj namjeri postupaju u odgoju svoje djece, ali ipak, čine brojne greške tj. uglavnom imaju pogrešan pristup i donose odluke za djecu koje u krajnjem ishodu nanesu djeci više štete nego koristi. Također, kao roditelji, mi mnoge obrasce svojih ponašanja prenosimo na djecu nemajući ni znanja ni osviještenosti o tome da ti obrasci nisu adekvatni tj. da djetetu treba omogućiti da postane i bude samostalna individua. Da se izgrađuje i nadograđuje čitav život.

U današnje vrijeme razvoj i odgoj djece teče pod totalno drukčijim uvjetima nego prije 20-30 godina unazad, jer novi sustav odgoja djece umjesto da radi na jačanju osjećaja sigurnosti i samostalnosti, ono ga koči, sprječava i ometa u razvoju. Ne uči djecu niti dopušta kritičko razmišljanje jer svi moraju jednako razmišljati ili onako kako ”autoritet” zahtjeva. 

Epidemija psihičkih bolesti

Svjedoci smo nevjerojatne ekspanzije duševnih bolesti, a prije svega depresije, kao jedne od danas najrasprostranjenijih bolesti suvremenog društva. Ako govorimo o uzrocima, onda je uzrok ovako jednog globalnog psihotičnog stanja ljudi u nedostatku ljubavi, ubrzanom ritmu života, jer svi negdje žure, a da ni ne znaju kuda i kamo. Nitko nema vremena za ništa pa čak ni većina roditelja za svoju djecu koja su prepuštena sami sebi i modernim gadgetima, pametnim uređajima, igricama, i pored toga ‘brzoj” prehrani jer mame više ne kuhaju. Društvo i trendovi odvlače roditelje van kuće, oni su preopterećeni, puni frustracija i nemaju ni vremena ni živaca ni za koga kada se vrate doma. Tako je većina ljudi odgajana bez ljubavi, a s puno igračaka i poklona. To je razlog zašto imamo epidemiju psihičkih bolesti – od lakših, poput anksioznosti, strahova i depresije, pa do najtežih psihotičnih stanja.

Psihički problemi proizlaze najčešće iz našeg odnosa s ljudima, i to najčešće s onima u našoj obitelji, zatim u radnoj okolini. Ono što je ključno da razumijemo jeste to da svi naši odnosi s bliskim nam osobama, ovise u velikoj mjeri od naših odnosa sa samim sobom. Svi naši psihički problemi zapravo su duhovne prirode. Da, i onda kada su tjelesne naravi, uzrok je uvijek na duhovnoj razini. Ljudi su kao duhovna bića odgovorni za sva zbivanja koja se odigravaju i u našoj duševnoj i u tjelesnoj sferi.

Neuroza ili psihoza?

Neuroze i psihoze su dvije različite grupe mentalnih poremećaja. Neuroze se ubrajaju u red lakših psihičkih poremećaja, s izraženim smetnjama u funkcioniranju ličnosti, popraćene nizom simptoma na tjelesnom, emocionalnom, kognitivnom i bihevioralnom nivou. Za neuroze su karakteristični: emocionalna nestabilnost, smanjena sposobnost opažanja, motoričke smetnje, smetnje pamćenja i koncentracije, itd. Ponekad su udružene sa somatskim bolestima pa mogu dovesti čak do poremećaja svijesti i epilepsije. U neuroze spadaju anksioznost i različiti oblici anksioznih poremećaja, depresija, panični napadi i atake, PTSP, hipohondrija, različite fobije, histerija, opsesivno-kompulzivni poremećaji, tikovi, seksualne disfunkcije, itd.

Kod psihoza je pak poremećen odnos sa stvarnošću, jer oboljeli ne razlikuje što je stvarno a što nije, čije se liječenje provodi psihofarmacima i zahtjeva dugi vremenski period.

Profil neurotične osobe

Neurotična osoba ima malo razumijevanja za druge i puno zahtjeva od svoje okoline. Kada nešto i zahtijevaju od sebe, onda su svi zahtjevi u nesrazmjeru ne samo s realnim mogućnostima njihovih fizičkih i psihičkih potencijala, nego su u nesrazmjeru i s mogućnostima sredine u kojoj djeluju.

I što se onda dešava? Ako neurotičari sve češće i duže budu frustrirani i doživljavaju različita razočaranja zbog neostvarenih očekivanja, postoje dva odgovora tj dva načina na koji oni reagiraju:

– Mržnjom i samoprijezirom prema samom sebi kao luzeru i slabiću posve nesposobnom za životnu borbu
– Agresivnim i osvetničkim ponašanjem prema okolini

U oba slučaja ”neurotičnih reakcija” , ono što je zajednički simptom dekompenzirane neuroze je umor, neraspoloženje, kao i niz drugih tjelesnih, kognitivnih, ili emocionalnih simptoma. 

Ključno je prepoznati da postoji problem

Ima li pomoći? Naravno, kao i iz svake druge bolesti, kako tjelesne tako i mentalne. Ono što je ključno je to da neurotičar mora prepoznati i priznati da nije dobro, da predstavlja opterećenje za članove obitelji ili na posli, te zatim donijeti odluku da potraži stručnu pomoć.

Pitanje je -kako da neurotičar osvijesti i prepozna sebe kao nekog umišljenog, arogantnog, oholog, ljubomornog, svemoćnog ”boga”, tj jedne neurotične spodobe koju prepoznajemo u sebi? Teško jer su neurotičaru na raspolaganju brojni nesvijesni obrambeni alati, kao što su intelektualni uvid, pronicavost i sumnja. 

Prije metamorfoze ili transformacije koja ne ide bez rada na sebi ali i patnje jer ni jedna promjena nije laka, potrebno je riješiti se svih tih ”pomoćnih alata” neurotične obrane. Skinuti ih sa sebe, sloj po sloj. Tek nakon toga počnemo uviđati one najdragocjenije dijelove svoje ličnosti koji su negdje duboko u nama čučali prigušenom mraku. Na koje to dragocjene dijelove sebe mislim? Na našu snagu i sposobnost da zavolimo sami sebe, da volimo druge, da imamo spontanu potrebu da služimo ne samo sebi nego I drugima, da s drugima znamo dijeliti radost i bol, bez lažnog sažaljenja i zavisti.

Težak je i mukotrpan ovaj ”Veliki posao” (The Great Work) samospoznaje na putu spoznavanja i poznavanja sebe. Ipak, moguće je samo onda kada osvijestimo svoj identitet, i kada jednoga dana postanemo možda malo i umorni zbog punine smislenog, cjelovitog i ispunjenog življenja,

Stoga je najvažnije da, ako smo u sebi prepoznali da imamo neke psihičke smetnje, postaviti si ova tri ključna pitanja:

1. Želim li ja uopće da otkriti i prepoznati stvarni uzrok mojih problema (psihičkih) ili to ne želim? Drugim riječima, potiskujem ga u moje nesvjesno.
2. Mogu li ja nekako sama riješiti svoj problem ili mi je potrebna stručna pomoć, jer sve to traje predugo i imam hrpu simptoma i ne mogu se sama nositi s time. U međuvremenu sam dobila i dijagnozu neke kronične ili autoimune bolesti i to još samo više pojačava moje frustracije i unutarnju bol.
3. Ako zaključim, da mi je potrebna pomoć, kome da se obratim – psihijatru, psihologu, psihoterapeutu ili nekom svećeniku (duhovnjaku)?

Kada svakako treba potražiti pomoć?

-Kada se vaše raspoloženje spontano ne popravlja, i kada se osjećate gore nego obično.

-Kada vaše raspoloženje utječe na obitelj, posao, i prema prijateljima i ako vas počnu mučiti misli o besmislu života i kada počinjete vjerovati da život nije vrijedan življenja ili da bi vaš nestanak olakšao život vašoj okolini

email: [email protected]
web: focusin-holisticlifestyle.com
fb: Myra Rasic