Jer, čovječe, još nisi rođen ako si davno umro za tu divnu i nespretnu gestu: da tu predivnu riječ (ljubav) zaogrneš šalom svaki put kada primijetiš da se smrzava. Da, za tu gestu treba vječno umirati pa ćeš se vječno i rađati.
Primjer prvi Žena, lijepo odjevena, osrednje visine, srednjih godina, ali vrlo niske prokrvljenosti lica, gotovo bi se moglo reći bez ijednog crvenog krvnog zrnca u njemu, poluspuštene glave, naoko mirno je promatrala kako joj se približava skupina polugolih, ostrašćenih ratnika s oštrim kopljima u rukama. Divljaci su pritom izvodili nekakve plesno-ritualne pokrete te krvavih očiju, bijesno ispuhujući zrak kroz nosnice, režeći, škrgućući zubima, bijesno se unosili ženi u lice. No, njoj je u posljednji trenutak u pomoć priskočio jedan uglađeni, proćelavi gospodin, stavši pored nje i nešto joj tiho šapnuvši – valjda joj objasnivši gdje se nalazi vozilo, nekakav stari džip kojim može uteći s tog mjesta koje samo što nije bilo poškropljeno njenom nevinom krvlju.
No, nikakav rasklimani džip nije bio u pitanju, ali skupocjeni automobil jest, parkiran sa strane, sav na raspolaganju jednoj od najmoćnijih žena svijeta, kancelarki moćne svjetske sile, ali tek poslije nego ona odgleda igrokaz – plesnu predstavu maorske dobrodošlice (kakvi li su tek Maori kad se razljute?).
Po mom skromnom poznavanju polinezijske kulture s naglaskom na maorsku (odavno mi je jasno zašto se oni ljube dodirom noseva), ipak mislim da su dobro uhranjeni, tamnoputi maorski folkloristi tom prilikom u svoje tetovirane obraze malo previše žestine unosili, jer kad god sam ih gledao kako se gostu raduju mašući kopljima i škrgućući zubima, uvijek je uz onoga kojemu se dobrodošlica na taj način iskazivala stajao uglađeni domaćin objašnjavajući da Maori fingiranim bijesom iskazuju gostoprimstvo. No, nije li se to gostu moglo objasniti prije početka same predstave? I ne bi li Maor, da uz gosta nema uglađenog domaćina, taj kulturološki sraz pustio nizvodno niz svoju žestinu pa gošću/gosta malo i zarezao po licu što bi po maorskom kulturološkom shvaćanju bio znak srdačnije dobrodošlice, nakakvog bratimljenja obostranim puštanjem krvi, što li? Ovako se vrijeđa gost, vrijeđa se Maor jer, zamislite da vi na ulici svoga grada sretnete nekog Australca pa ga pozdravite osmijehom i skidanjem svoga šešira, a onda dotrči neki polugoli Polinežanin da strancu objasni kako je skidanje šešira znak visokog stupnja vaše kulture te da njime ne mislite jadnika ugušiti!? Biste li vi svoj osmijeh malčice zamrznuli, barem u onoj mjeri u kojoj je Maor svoj umjetnički bijes raspalio?
Primjer drugi Na nedavno održanom međunarodnom summitu u glavnom gradu Kine, šef druge (treće) najmoćnije sile svijeta, prilikom svečane večere, dok je časkao sa suprugom šefa treće (druge) najmoćnije svjetske sile, iskoristivši trenutak dok je njen suprug tihozborio sa šefom prve (?) svjetske nacije, a svojim iskusnim okom macho (još k tome razvedenog) muškarca primijetivši da dotična drhti od hladnoće, preko ramena joj je prebacio šal koji mu se našao u blizini. Svugdje na „kvarnom“ zapadu ta bi gesta izazvala simpatije, no ne i kod najmnogoljudnije nacije na svijetu koja je taj potez moćnog macho mena dočekala na nož. Naime, Kina je jako tradicionalno društvo i takvo javno ponašanje muškarca i žene koji nisu u vezi tamo nikako nije dopustivo.
Primjer treći Hermann Hesse, dobitnik Nobelove nagrade za književnost i vrstan poznavatelj istočnjačke kulture, ovako je opisao jedan svoj susret s „onima prijeko: “… U bungalovu smo stanovali mi gospodari, četiri Europljana. U naokolo razbacanim kolibama od trske živjeli su malajski šumski radnici, a kod njih se smjestio i naš kineski kuhar. Jedne se večeri kod nas pojavi nadzornik radnika, naočit Malajac tužna izgleda, za kojeg mi rekoše da je plemenita podrijetla, poglavičin sin. Pozdravi me uobičajenim uzvikom: „Tabeh tuan“ (Pozdrav tebi, gospodaru) na koji ja uljudno uzvratih s Tabeh tuan. Kasnije, kada je nadzornik otišao, povede me menadžer tvrtke na stranu i s prijekorom pouči da se Malajca nikad ne oslovljava s tuan (gospodar).
Indijci i Kinezi dva su „obojena“ naroda od kojih sam najviše naučio i koje najviše cijenim. Oba su stvorila duhovnu i umjetničku kulturu drevniju od naše i jednako bogatu i lijepu…“
Primjer nulti Glasoviti holivudski redatelj John Huston ekranizirao je 1960. godine djelo jednako tako glasovitog američkog dramatičara Arthura Millera – Smrt trgovačkog putnika. Film je dobio naslov Neprilagođeni (The Misfits). U filmu je igrala sama holivudska krema (M. Monroe, C. Gable, M. Clift), a trebao je ispričati priču o demitologizaciji, urušavanju mita o američkom Divljem zapadu. I umjesto da potrese i protrese savjest i svijest svakog zapadnjaka morbidnom pričom o lovu na divlje konje (mustange) koji bi na tržištu dostizali visoku cijenu u konzervama hrane za pse (sve to u bujajućoj fazi beskrupuloznog kapitalizma), film je, obrnutom projekcijom, demitologizirao samu tu fikciju, „postvario“ je i njome pretukao bubrege samim kreatorima i akterima te fikcije u tolikoj mjeri da se za dugo razdoblje svaki pokušaj pretvaranja, putem platna, bilo kakvog mita u konzerve za pse, činio krajnje nepristojnim. Da je tomu tako govore sljedeće činjenice: ovo je bio posljednji film „najzanosnije plavuše Hollywooda“ koja je preminula u kolovozu 1962., za vrijeme snimanja ona je više ispijala sedative nego što je upijala rečenice koje će izgovarati pred kamerom; zavodnik Gable, pokošen infarktom u studenom 1960., nije ni dočekao premijeru filma; ljepuškasti Monti (Montgomery Clift) se više od kroćenja mustanga znojio od alkoholnih para, a iznuđeni brak između slavnog Millera i još slavnije, psihotične Monroe kojim se pokušao „demitologizirati“ ambis u kojeg je sa svakim novim projektom ona sve više propadala, pukao je samo desetak dana prije premijernog prikazivanja filma. Film je, zbog učestalih sukoba među njegovim glavnim glumcima, na koncu, na jedvite jade i dovršen. Dakle, potpuni fjasko, ali aktera koji su trebali govoriti o jednom drugom fjasku.
Kako čovjek može shvatiti druge ako nije shvatio sebe, ako, kao što mudri Hesse kaže, „nije želio ništa drugo do pokušati proživjeti ono što samo od sebe iz njega navire“? Kako sva iskustva epohalnih tama epoha, kako sve hipokrizije, sve krvave rijeke rastrganih žila civilizacije, sve zavijajuće sirene nad giljotiniziranom glavom Ratia, kako svi holokausti, pogromi, kako sve jame Bezdanke s vječitim zijevom koji oponaša cerek crne rupe svemira (a koje su progutale nezbrojivost posvećenih, u plodnost svemira odaslanih misli), kako, dakle, svi crni žalopoji i svijetli ditirambi nisu prisilili najosvještenijeg sisavca među sisavcima da zastane, da osluhne, da zaroni u mikrokozmos jednog najobičnijeg ponoćnog uzdaha, zar on još uvijek čeka da iz dubine svemira pristigne još tisuću Hessea koji će mu u prigluho, za najsuptilnije zvukove nespremno, uho kriknuti da se osvrne za onima o koje se svakodnevno i svakojadno češe, da njih a i sebe pažljivije promotri, da smogne hrabrosti priznati kako ništa drugo do olinjalih, osamljenih, dezorijentiranih, gladnih pri strasti i bestrasno gladnih, stepskih vukova ne primjećuje? Da se ne može prilagoditi Istini, Bogu, samospoznaji, jer mu je bilo i još uvijek mu je lagodnije prilagođivati se Laži, bogovima i tehnospoznaji? Da nikad nije niti će shvatiti Maora, Malajca, Kineza, Indijca, Tibetanca, jer mu je Istok oduvijek bio prestatičan, prehermetičan, preezoteričan, a on vjeruje samo u dinamiku, dinamiku i samo dinamiku pa je tako dinamizirao i ideologije, što ima za posljedicu da je u red najvrhunskijih gurua kojima se klanja svrstao i golobradog mladca – ideologizirani konzumerizam. Sa svim atributima čvrste vjere.
Ali, čovječe, riječ nada nisu izmislili stepski vukovi ako je se i ne odriču, riječ vjera nisu kroz škrgut svojih zubiju provukli samo Maori koji jedino u nijanse bijesa, kao vrhunskog osjećaja, bez ostatka vjeruju, riječ ljubav, tu najizgovaraniju riječ otkad je svijeta i vijeka, još nitko nikad, ako je uistinu iskreno mislio, nije izgovorio samo zbog toga svijeta i samo zbog toga vijeka. Jer, čovječe, još nisi rođen ako si davno umro za tu divnu i nespretnu gestu: da tu predivnu riječ zaogrneš šalom svaki put kad primijetiš da se smrzava. Da, za tu gestu treba vječno umirati, pa ćeš se vječno i rađati.
Ma koliko se Kinezi ljutili zbog toga.
