Ljudi često još jače vole one koji ih ne vole. To je paradoks duše.
“Ako počneš žrtvovati sebe za one koje voliš, završit ćeš mrzeći one za koje si se žrtvovao.” – Bernard Shaw
Što može biti ljepše i čišće od ljubavi? One prave, bezuvjetne, poput ljubavi majke prema sinu ili ljubavi kćeri prema roditeljima? To je nevidljiva snaga, tiha prisutnost koja pruža sigurnost, toplinu i smisao. No, i takav plemenit osjećaj može se izobličiti, skrenuti s puta i postati gorak. Kad se ljubav izgubi ili izopači, ostaje samo ravnodušnost – a ona je često još teža za podnijeti.
Nažalost, upravo to se događa u mnogim obiteljima. Ljudi koji su rodbinski povezani, koji dijele krv i prezime, ponekad su si – potpuni stranci.
Sjećam se kolege koji je, s vidnim emocionalnim nabojem, rekao: “Nikad je više ne bih želio vidjeti” – govoreći o vlastitoj majci. U tom trenutku sam se stresao. Kako osoba koja je nevjerojatno ljubazna prema potpunim strancima može pokazivati toliku agresiju prema vlastitom roditelju?
Jednom sam pročitao tekst poznatog psihologa koji je objašnjavao kako prepoznati kada vam je bliska osoba zapravo – stranac. Usporedio je taj odnos s boravkom u unajmljenom stanu: možete u njemu živjeti, ali nikada nećete mijenjati cijevi ni ulagati u obnovu. Zašto biste to činili, ako znate da taj prostor nikad neće biti vaš? On je tuđ, stran.
Ista se analogija može primijeniti na odnose među ljudima. Možete s nekim provoditi vrijeme, čak i dijeliti svakodnevicu, ali ako u tom odnosu nema ulaganja, brige, prisutnosti – tada je jasno: onaj drugi vam je stranac. Kao kad sretnete tuđe dijete – simpatično je, pomazite ga po glavi, ponudite bombon… ali nećete mu čitati bajke prije spavanja niti ga voditi na izlet. Jer to nije vaše dijete. Ono je – tuđe.
Imam prijateljicu, staru skoro 80 godina, ali još uvijek vitalnu i punu energije. Brine za dvije obitelji – kuha, pere, čisti, posvećuje se djeci, unucima i praunucima. Susjedi je sažalijevaju i šapuću iza leđa da je zapravo “neplaćena sluškinja”. Svi vide koliko daje, a kako malo zauzvrat prima. I nije problem u hvali – ne traži ona medalje – već u potpunom izostanku brige. Nitko joj ne poklanja pažnju, ne pita je kako se osjeća, ne provodi vrijeme s njom.
Ona, ipak, nastavlja. Ima ključeve svih stanova, u kuhinji je glavna, odlučuje što će se kuhati. Zar to nije znak povjerenja? Zar to nije – ljubav? Ipak, kada priča, često uz osmijeh doda: “Ah, danas mladi stalno bulje u telefone… što bi oni pričali sa starom ženom kao ja?” Smije se, ali oči joj ostaju tužne.
Jednog dana, kada nje više ne bude, vjerojatno će shvatiti koliko im je značila. Šteta – jer tada će biti kasno. Ali ona i dalje ustaje u šest ujutro, s ljubavlju i energijom. Osjeća se potrebnom, a to joj daje snagu. Treba li napustiti svoju obitelj jer joj ne uzvraćaju pažnju? Ne može. To bi za nju značilo izgubiti razlog postojanja.
Zato ostaje pitanje – tko zapravo koga više treba?
“Dok dišeš – samo postojiš. Ali dok voliš – živiš.” – Eduard Asadov
Postoji priča o jednoj majci s dva sina. Obojica žive skromno, nisu bogati. No, jedan je redovito zvao majku na čaj, da dođe, vidi unuke, porazgovara. Drugi sin – uvijek zauzet, umoran, bolestan, pozvan negdje… Uvijek nešto. Majka je vjerovala da oba sina voli jednako. Mlađi je, govorila je, samo težak karakter, a posao mu je stresan.
Ali znamo kako to ide: tko želi – traži način. Tko ne želi – traži izgovor.
Kada netko ne želi s vama sjesti za isti blagdanski stol, prisjetiti se lijepih trenutaka, smijati se… to nije stvar slučajnosti. To je manjak ljubavi. Nažalost, mnogi roditelji zatvaraju oči pred istinom. Radije biraju slatke iluzije nego gorku stvarnost.
A najtužnije je što ljudi često još jače vole one koji ih ne vole. Paradoks duše.
Bernard Shaw je to sjajno sažeo u dvije rečenice koje vrijedi zapamtiti:
“Moraš shvatiti da ljudi imaju pravo misliti drugačije od tebe i ne činiti ono što očekuješ. Možda te vole, ali ne onako kako ti želiš.”
“Ako počneš žrtvovati sebe za one koje voliš, završit ćeš mrzeći one za koje si se žrtvovao.”
U ovim riječima krije se istina o mnogim odnosima – pa i onima unutar vlastite obitelji. Možda su rodbinski vezani, ali srcem – ostaju stranci.
ATMA/cluber.com.ua/Pripremila: Suzana Dulčić
