U filmu Avatar Neytiri (pripadnica naroda Na’vi koji stanuje na izmišljenom planetu Pandora) i Jake Sully (paraplegičar i bivši vojnik koji kao član znanstvenog tima dolazi na taj planet kao genetički stvoreni avatar) pozdravljaju se s “Oel ngati kameie”, što na Na’vi jeziku znači “Vidim te”, izmjenjujući pri tome duboke poglede jedno u drugo.
Vidim te… Vidim te… doista te vidim, takvoga kakav jesi u svoj cjelovitosti svoga bića. I prihvaćam te. U potpunosti. Takvoga kakav jesi. U svoj cjelovitosti tvoga bića. U tvojoj tjelesnoj, duhovnoj i duševnoj dimenziji. Znači … volim Te. Jer vidim Te ZAISTA.
Možemo li doista voljeti, najprije sebe, a onda i drugoga, ako gledamo tek/samo svojim vanjskim očima, dok su naše unutarnje oči slijepe? Možemo li doista voljeti ako biće koje gledamo doista i ne vidimo u svoj njegovoj cjelovitosti? Možemo li doista voljeti ako vidimo tek jedan djelić bića (svoga ili drugoga), a istovremeno ne vidimo i sve ostale njegove dijelove koji su, zajedno s onim jednim djelićem kojega vidimo tek svojim vanjskim očima, dio njegove jedinstvenosti i cjelovitosti?
Ako smo sposobni vidjeti, kako sebe, tako i drugoga, i svojim vanjskim i svojim unutarnjim očima i prihvatiti ono što vidimo u svoj njegovoj cjelovitosti, bez uvjeta i propitivanja, bez nastojanja da ga izmijenimo i prilagodimo onome što se nama čini boljim, savršenijim i “po mjeri”, tada, ne samo da gledamo, već i vidimo. Tada zaista volimo.
Ljubav je središnje mjesto bića svakoga od nas. Zapravo, ljubav smo mi sami jer iz čega smo mogli biti stvoreni negoli iz ljubavi koja je izvor sveg stvaralaštva, nepresušne moći kreiranja, najmoćnija sila koja stvara i spaja svjetove?!
Ipak, mnogi od nas kao da su u nekom trenutku svoga bivanja OVDJE izgubili nit, poveznicu s izvorom i, lutajući, udaljili se od srži svoga bića, istovremeno stvarajući svoju novu stvarnost. A u toj novoj stvarnosti su se malo-pomalo toliko približili robotiziranim bićima i robotiziranim procesima bivanja OVDJE (koje su prethodno vrlo pomno i s mnogo pažnje kreirali tijekom svog istovremenog odvajanja od samih sebe) da su njihove unutarnje oči potpuno oslijepile i postale nesposobne vidjeti čovjeka u cjelovitosti njegovog bića. Ti su ljudi, baš poput robota (koje su sami stvorili u svome nastojanju da stvore savršeni svijet u kojemu će sve funkcionirati besprijekorno, instantno i uštimano i u kojemu će živjeti bića bez greške), izgubili ono što nijedan robotizirani sustav, unatoč svoj svojoj tehnološkoj i umnoj savršenosti, ne može proizvesti – kapacitet za ljubav. Ti ljudi mogu imati sve i mogu stvoriti sve, osim jednoga – ne mogu primiti niti pružiti ljubav.
“Gdje je nestao čovjek, gdje se skrivao? Iz vagona godina na tračnice ispao. Gleda gdje su znakovi, kojim putem krenuti. Može li itko reći gdje je put ka sreći. Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami. Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami. (Goran Bare i Plaćenici).
Upravo tako, dragi izgubljeni čovječe! Samo onaj svijet u kojemu možeš zaista biti to što jesi u srži svoga bića – LJUBAV i u kojemu, gledajući, možeš doista vidjeti i sebe i drugoga, je savršeni svijet. Zato, ako ponovno želiš do njega doći i u njemu provesti preostalo vrijeme svoga bivanja OVDJE, pusti. Pusti sve što te čini da se osjećaš umjetnim, ne-svojim, izgubljenim i prepusti se toku … Jer onaj koji te je stvorio, ako to dopustiš, prije svega, samome sebi, preusmjerit će te na onaj put koji će te dovesti do najljepšeg mjesta OVDJE – do samoga sebe.
Napisala: Martina Setnik
