U filmu Avatar Neytiri (pripadnica naroda Na’vi koji stanuje na izmišljenom planetu Pandora) i Jake Sully (paraplegičar i bivši vojnik koji kao član znanstvenog tima dolazi na taj planet kao genetički stvoreni avatar) pozdravljaju se s “Oel ngati kameie”, što na Na’vi jeziku znači “Vidim te”, izmjenjujući pri tome duboke poglede jedno u drugo.

Vidim te… Vidim te… doista te vidim, takvoga kakav jesi u svoj cjelovitosti svoga bića. I prihvaćam te. U potpunosti. Takvoga kakav jesi. U svoj cjelovitosti tvoga bića. U tvojoj tjelesnoj, duhovnoj i duševnoj dimenziji. Znači … volim Te. Jer vidim Te ZAISTA.

atma.hr – 52




Možemo li doista voljeti, najprije sebe, a onda i drugoga, ako gledamo tek/samo svojim vanjskim očima, dok su naše unutarnje oči slijepe? Možemo li doista voljeti ako biće koje gledamo doista i ne vidimo u svoj njegovoj cjelovitosti? Možemo li doista voljeti ako vidimo tek jedan djelić bića (svoga ili drugoga), a istovremeno ne vidimo i sve ostale njegove dijelove koji su, zajedno s onim jednim djelićem kojega vidimo tek svojim vanjskim očima, dio njegove jedinstvenosti i cjelovitosti?

Ako smo sposobni vidjeti, kako sebe, tako i drugoga, i svojim vanjskim i svojim unutarnjim očima i prihvatiti ono što vidimo u svoj njegovoj cjelovitosti, bez uvjeta i propitivanja, bez nastojanja da ga izmijenimo i prilagodimo onome što se nama čini boljim, savršenijim i “po mjeri”, tada, ne samo da gledamo, već i vidimo. Tada zaista volimo.

Ljubav je središnje mjesto bića svakoga od nas. Zapravo, ljubav smo mi sami jer iz čega smo mogli biti stvoreni negoli iz ljubavi koja je izvor sveg stvaralaštva, nepresušne moći kreiranja, najmoćnija sila koja stvara i spaja svjetove?!

Ipak, mnogi od nas kao da su u nekom trenutku svoga bivanja OVDJE  izgubili nit, poveznicu s izvorom i, lutajući, udaljili se od srži svoga bića, istovremeno stvarajući svoju novu stvarnost. A u toj novoj stvarnosti su se malo-pomalo toliko približili robotiziranim bićima i robotiziranim procesima bivanja OVDJE (koje su prethodno vrlo pomno i s mnogo pažnje kreirali tijekom svog istovremenog odvajanja od samih sebe) da su njihove unutarnje oči potpuno oslijepile i postale nesposobne vidjeti čovjeka u cjelovitosti njegovog bića. Ti su ljudi, baš poput robota (koje su sami stvorili u svome nastojanju da stvore savršeni svijet u kojemu će sve funkcionirati besprijekorno, instantno i uštimano i u kojemu će živjeti bića bez greške), izgubili ono što nijedan robotizirani sustav, unatoč svoj svojoj tehnološkoj i umnoj savršenosti, ne može proizvesti – kapacitet za ljubav. Ti ljudi mogu imati sve i mogu stvoriti sve, osim jednoga – ne mogu primiti niti pružiti ljubav.

atma.hr – 52




Gdje je nestao čovjek, gdje se skrivao? Iz vagona godina na tračnice ispao. Gleda gdje su znakovi, kojim putem krenuti. Može li itko reći gdje je put ka sreći. Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami. Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami. (Goran Bare i Plaćenici).

Upravo tako, dragi izgubljeni čovječe! Samo onaj svijet u kojemu možeš zaista biti to što jesi u srži svoga bića – LJUBAV i u kojemu, gledajući, možeš doista vidjeti i sebe i drugoga, je savršeni svijet. Zato, ako ponovno želiš do njega doći i u njemu provesti preostalo vrijeme svoga bivanja OVDJE, pusti. Pusti sve što te čini da se osjećaš umjetnim, ne-svojim, izgubljenim i prepusti se toku … Jer onaj koji te je stvorio, ako to dopustiš, prije svega, samome sebi, preusmjerit će te na onaj put koji će te dovesti do najljepšeg mjesta OVDJE – do samoga sebe.

Napisala: Martina Setnik

Prethodna objavaLjetna prehrana – Savjeti Rainbow Queen 2.dio
Slijedeća objavaPravila za uzvišen život: „Čovjek treba znati čuti zov srca!“
Martina Setnik
Ime mi je Martina Setnik. Tragajući za odgovorima na pitanja kojima je na neki način oduvijek, a osobito u posljednjih nekoliko godina moga života, bila posvećena moja pažnja – tko sam ja, zašto sam ovdje, što trebam činiti da bih živjela ono što ja u svojoj biti jesam, kako da otkrijem svoje svjetlo i živim ga za svoje i za najviše dobro svih koji me okružuju – sve više i sve dublje uranjala sam u sve raspoložive mi sadržaje iz područja duhovnosti i osobnog razvoja. Sada znam da sam, kao i svatko, ama baš svatko od nas, dobra baš takva kakva jesam. Veliku i značajnu ulogu u osvještavanju mog unutarnjeg djeteta odigralo je slikanje akrilnim bojama (koje je i dalje neizostavni dio moga života), a ono što je, vjerujem, utjecalo na moju najdublju unutarnju transformaciju je tehnika koje sam i sama u međuvremenu postala certificiranim procesorom – PEAT. Priroda, meditacija i slikanje su punionice moje dobre energije, a ako moji tekstovi na Atmi (što je opet jedan od poziva moje duše) uspiju potaknuti makar nekoga od vas da zasvijetli svojim svjetlom, moja misija će biti ostvarena.