Prvi put u životu ne izgubih dah, prvi put u životu ne kradoh tuđu hrabrost, prvi ali ne i jedini put u životu ponesoh svoju Istinu kao što križonoša nosi svoj križ – ne dišući, očiju uprtih u blatnjavu zemljanu baloticu koju suzica iz oka i zemljica iz praha stvoriše – Svemir od nje počima. Vrijedi, o Bože, sve to, kad bodeža za moje zabludjelo srce već odavno nema…
Keti nisam vidio dvadeset godina, a pozamašnu Blaženku dvadeset minuta. Za Dragana sam pet godina bio u zabludi da je mrtav, a on mi je jutros u masi na trgu mirno prišao i upitao me:
— Za koga vi bleiburgarite?
— Pa, čekaj, Dragi… jesi li to ti?… Netko mi reče da su ti u Americi neki divljaci kosti konzervirali. Zar me… zar me ne prepoznaješ?
— Otkad si u trećem razredu onoj profesorici one ogavnosti protiv mene govorio, ni Boga ne bih prepoznao, da te sad zagrli. Ubio sam se zbog nje.
— Odlaskom u Ameriku?
— Ne, dolaskom ovamo da srušim i šesnaestu vladu, jer tamo sam srušio sve što se srušiti da.
Iskosa sam ga pogledao:
— Da nisi ti tamo rušio muževe svojih ljubavnica umjesto vlâda, ha, ljepotanoviću. Mat… Mat… kako si se ono prezivao… Mat… no, nije ni bitno, Matadoroviću, Avanturoviću, s naglaskom na bika u prethodnom prezimenu. Što hoćeš od mene?
— Kratko – uzmi ovaj transparent na kojem piše DOLJE VLADA, preskoči onu ogradu iza koje je policija, to je tebi, športašu moj, mačji kašalj, a mi ćemo za tobom.
— Da jurnem na one mrkove sa štitovima, palicama, pa jesi li ti…
— Ne ja, ne ja, razredno vijeće je tako odlučilo. Uostalom, ne boj se, tà i tamo su naši prijatelji, drugovi, kolege. Ako i nastradaš, krivnju ćemo baciti na podvornikova psa. Sjećaš li se kako se onomad od straha pomokrio kad smo ga objesili na čavao iznad vrata na koja je trebala omrznuta kemičarka ući, a onda smo ga branili od tvojih batina jer je mlaz ispustio dvije sekunde prerano. Tada te nije bilo strah što si, preuzimanjem sve krivnje na sebe da bi nâs eskulpirao, morao izletjeti iz škole, a sad se bojiš ovih koji se boje sebe više nego nas. Njih hrane našim novcem, mizernim, njima otkidaju od usta i tu su jako slični nama jer hranitelji ideala uvijek otkidaju od nekakvih usta, ali se po obliku usta i po pojmu ideala jako razlikuju od nas. Naša usta se ne grče kad se smiju i ne drhte kad plaču. Naši ideali…
— Čekaj, je l’ ti to govoriš o našoj vladi? – prekinuo sam ga jer mi je zasmetao grleni američki akcent u njegovu izgovoru.
— Neeee, ja zborim o ruskostarikanskoj, češkolumbijskoj, egipaturskoj, xyz vladi, općenito o vladi, ali strah… strah je, brate, konkretan, tvoj.
— Pseto jedno podvorničko, tako ti meni – podviknuh na njega – mokrim ti na izonaniranu dvojku iz matematike koju, uostalom, meni možeš zahvaliti. Daj taj transparent!
Oteh mu iz ruke transparent na kojem je pisalo DOLJE VLADA i, znajući da su moji izgledi manji nego da sam se s transparentom na kojem bi pisalo GORE VODENI VAL obrušio na one japanske jadnike koje je poharao tsunami, jurnuh među oklopnike s pendrecima. Preskočih ogradu iza koje su stajali u gustom redu i, prije negoli ću popiti prvu rundu pendreka, ukočih se – ali ne od straha, već od iznenađenja! Pa to su zaista bili moji, naši drugovi, kolege iz razreda: Teo, Zlatko, Srđan, Marko, Stipe, Vlado…
— Pa, Srđane, ti si, pobogu, cvjetni aranžer, kako sad… Vlado… Vlado… poetski care… Stipe… pahah… kako… Teo! Teo! Studij gitare!
— Ne grintaj, nego daj pismo ovamo, bez njega si nezaštićen k’o ptičica koja ometa let američkim zrakoplovima iznad Libije – nisu padali na sentiment.
— Ubijte me, ali ne znam o kojem pismu govorite – zavapih.
— Znaš ti dobro. Biraj: pismo-drek ili pen-drek.
Grozničavo sam razmišljao jer očito se nisu šalili. Znao sam to po obliku njihovih usta i izobličenosti njihovih ideala.
— Ah, da… evo ga, tu je – da bih dobio na vremenu, posegnuh u šupljinu letve na kojoj je bio pričvršćen moj transparent, krajičkom oka motreći gdje šmugnuti između njih. Kad tamo – doista pismo, OTVORENO jer valjda tog dana nijedan kiosk i nijedna papirnica nisu radili pa se nije moglo nabaviti zatvoreno. Dragan me spasio, spasit ću i ja njega kad ga nogiram nazad ujaku Samu preko oceana.
Ma, što da vam lažem, to je, ipak, bilo moje OTVORENO PISMO, da, malko stidljivo ali ipak moje, ipak izraz moje osobnosti koju je ovaj lezimanekenković vješto izvukao iz moje duše i prikucao na moj transparent. Njegov sadržaj? Ostavimo to načas, nešto drugo je po srijedi u ovom trenu, neki davni stihovi su prostrujili mojim tijelom gotovo me sažižući:
Tu su vruća pisma s kapljicama krvi/ i uzlovi sveli hirovite vrpce/ I kad škrine drvo što ga grizu crvi/ ugašeni miris preplavi mi srce.
Da, tako je Veliki himničio u svom Kovčežiću s biserjem, tako je Produhovljeni produhovljeno pojao o svom oltaru plačnih relikvija, u kojem se nalaze slike bez očiju, trošne rukavice, i za koji je govorio: Otvaram taj kovčeg kad hoću da plačem.
Duboko sam udahnuo zrak jer ono što sam im namjeravao reći moralo je biti u dahu:
— …Ali, pjesnik tog formata je smio, mogao i znao otvarati svoja najzatvorenija, svoja najkrvavija, svoja najljudskolikija pisma i, notirajući svekoliku savjest, čvrsto i nezaustavljivo kročiti svojim Getsemanskim vrtovima. Ja svoje najzatvorenije pismo ne umijem otvoriti bez da rastvorim cijelu utrobu, ja vama, moji gimnazijski kolege, koji ste me oklopljeni, s pendrecima marke krvbeznašegznojastvojimsuzama, dočekali s ove strane policijske barikade, ne nosim slike bez očiju, naprotiv. Nosim vam i rukavice, potpuno bijele, apsolutno neistrošene, kristijanbarnardovske, one nad kojima smo se zaricali da ćemo rasporiti njedra svijeta i izvaditi njegovo mrtvoliko srce ako ne bude kucalo u ritmu naših ideala. Ako vam je pod tim čeličnim kacigama preostao i djeličak neuskuhana mozga, onda pomislite na majčicu prirodu koja vas je između trilijun nerođenih i milijardu rođenih odabrala da budete vjesnici novog, sretnijeg doba i da u tom vjesničenju nikad, ali nikad ne zaboravite na zanose iskovane u nebeskoproljetnim olujama pubertetskog svemira kad je jedna Božja suza slučajno ili neslučajno pala i na majčicu nam zemlju. A u što uzvišeno je današnji, a i povijesni, dvonožnjak-bezrepnjak tu suzu-nukleus (ako izuzmemo suzno-nuklearni strah) pretvorio? Stoga i ovo otvoreno pismo, drugovi moji planetari (nazvao bih vas i planetoradnicima kad ne bih uvrijedio sve zemljoradnike ovoga napaćenog svijeta), stoga i ova krvava slova dok svojim pendrecima krvavo šarate po mojim rebrima uz povike: “Pa i mi moramo od nečeg živjeti! Ideali su za gladne! Udarac na vladu je i udarac na vladare naših obitelji, a to smo mi!” No, nijedan udarac ni koloplet udaraca po mojim ispaćenim jetrenjacima nije me zabolio kao ovo pitanje koje mi u nastupu svog blagog grizodušja postavljate: “Gdje smo pogriješili? Kad smo pogriješili?” Gdje i kad ste pogriješili?! Pogriješili ste što uopće niste pogriješili!! Pogriješili ste što griješite! A činiti grijeh znači zapasti u stanje za koje je lijek kajanje i koje će vam svaka vjera dati, besplatno, jer vi imate dopunsko, Božje osiguranje, što nije zajamčeno i za pogrješku jer tu sami sebe morate izliječiti, ljudskim naporima se iskupiti. Što, nadalje, znači nekom prizemnijom, konzistentnijom snagom, a ne samo snagom vjere, platiti. Razlika između pogriješiti i griješiti nije u intenzitetu niti u vremenu trajanja, stoga pogrješke možete činiti čitav život, ali conditio sine qua non tog stanja je nemirenje, borba protiv, unutarnji raskol bića ako treba, ali se pobjeda protiv sebe, protiv pogrješke, makar i u predsmrtnom času, mora izvojevati. Dok je izlaz iz grijeha individualno, ali ne i retroaktivno spašavanje, izlaz iz pogrješke je budućnosno, ali i unazadno, svegeneracijsko spašavanje. Nigdar većih boraca od onih koji su na svojim pogrješkama učili! Stoga sam i ja svjesno načinio pogrješku kad sam krenuo na vaše pendreke, drugovi moji, premda imam snažno tijelo, ali samo modrice i slomljena rebra će mene, a nadam se i vas, naučiti pravoj metodologiji borbe. Za što, pitate? Za ovaj ljudski vrtić bez suzno-nuklearnog straha, bez hladnih ratova i podgrijanih mirotvoraca, bez omraženih vlâda, samo s vlašću pojedinca nad samim sobom, za vrtić zelen i mirisan, skladan i ljubak, za mjestašce u kutku svemira koje se ne će dičiti navijačkim, već odvijačkim skupinama, takvima koje će se upinjati odvrtjeti ovu baloticu zemlju ako ju je neki vrag, nošen svojom zlomislećom patologijom, i zavrtio. (Jesam li to počeo gubiti dah?) I ne izdižem se iznad vas, drugovi moji, isto sam bolan kao i vi, inače bih imao onu pjesnikovu snagu da svoja zatvorena pisma pretvorim u otvorena. Umjesto toga otvorih vam svoje srce za nadu, za krik, za strpljivost koju će nam i svepraštajuća priroda udijeliti u kojoj god mjeri poželimo i kad god joj se iskreno…
Izgubih dah.
Doletio je prvi gorući koktel, pa drugi, treći…
Doletjela je i prva raketa.
Kacige mojih drugova su ponovo bile stavljene na glave. Ne prije obećanja o novom sastanku stare razredne zajednice.
U daljini su zavijali sirena policijskog vozila i jedan pas.
Spustila se i noć, na trgu više nije bilo nikoga, a pas je i dalje, ali zaista, otvoreno zavijao.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]