Ptica je počela ponirati, a žaba poskakivati. Susrele su se negdje u visini čovjekove glave ustvrdivši da je to točka onećišćenja njihovih perspektiva.

Mudar u svojoj hrabrosti i još hrabriji u svojoj mudrosti bio je španjolski vladalac iz trinaestog stoljeća – Alfons X Mudri. Dao je zamah znanosti, umjetnosti i vjerskoj toleranciji, na svome dvoru je okupio odličnike i odličnice, pragaoce i neimare misli i duha, učenosti i napretka, snošljivosti i zvjezdoznanstva, problematičnih šahovskih otvaranja i nepatvorenog jezikoslovlja, nadahnutih versifikacija i hispanskih preobraćenja latinštine. Istina je, preferirao je poeziju, astronomiju i šah uz sve ono prije nabrojeno. Ali… kao što kaže narod koji nedjeljom peče kruh i poslovice: Od uma do bezumlja ni koraka cijeloga nema, ponekad ni stope, tu se najčešće jedna mala spletka smiješta — koji vladar se spotakne o nju i nespretno padne, ma čak ni u svoje vlastito bezumlje već u bezumlje drugih, tom je odzvonilo. Što, zapravo, i na latinskom i na španjolskom iz 13-og stoljeća i na svim ostalim jezicima iz svih ostalih stoljeća, znači: Kojeg moćnog vladara ne preuzme strast za vladanjem već on permanentno želi vladati nad strašću, tome vijek na tronu nije dugačak, ili u najmanjem, nema slavan kraj. A upravo takav neslavan kraj se dogodio našemu Mudrome. Ma kako onako duhovan, uman, pjesnički i kozmički nastrojen nije primjećivao, ne spletkice veličine tankih ženskih ukosnica, već uistinu dvije krupne ženske spodobe, dvije spletkarošice koje su mu svakodnevno podmetale noge, širile urote, a za interes njegova svrgavanja i rušenja u prašinu radile i obrnuto? Da, reći ćete vi, kako ih je mogao i primjećivati kad je bio zaokupljen daminim gambitima, sicilijankama i ostalim šahovskim veleumnostima? A kako su se zvale urotnice, vjerojatno će vas zanimati?

Bile su to zapravo dvije sestre. Prva je bila mlada i lijepa, prijeke, ostrašćene ćudi, urokljivih očiju, bezdušna srca, druga je bila starija i neuglednija, no, potpuno u vlasti nad ovom prvom – bila je proračunata, racionalna, hladna, neumoljiva, ali gotovo bez strasti, ili barem bez one koja se odmah uočava i ispoljava.

Prva se zvala Besana  (šahisti oko Mudroga su je još nazivali Kratkoročna mrnžja), druga se zvala Rasanjena (damingambitaši su i za nju imali alternativni naziv: Dugoročna mržnja).

Rasanjena je morala stalno kontrolirati Besanu koja je htjela odmah i sve uništavati što joj pod sotonske nokte dođe. U tom smislu Rasanjena je posjedovala i neke čudotvorne moći.

Jednoga dana Mudri je dobio poziv da dođe na ručak u jednu vjersku zajednicu. Uvažavatelj sviju vjera se rado odazvao, gotovo inkognito je otišao tamo i onoj kojoj je na dvoru kako-tako izmicao, sada bez ikakove zaštite je ravno u šake ulijetao. Besana – mržnja kratkog, a silovitog daha, odlučila ga je otrovati. No, slavnom prevoditelju Biblije u posljednji čas se ukazao biblijski spas: nekoliko svećenika tog hrama diskretno je odigralo ulogu kušača hrane umjesto onih koje kralj nije poveo sa sobom. Besana je bješnjela nad mrtvim tijelima hrabrih svećenika, malo se smirivši tek kad je saznala da mudri kralj, u znak pijeteta prema preminulima, nekoliko dana ostaje u hramu u tihoj molitvi. Bila je čvrsto uvjerena da joj sljedeći put ne će izmaknuti.

I nova prilika se ukazala već sutradan. Bio je lijep, sunčan dan i Mudri je odlučio izići malo u šetnju izvan zidina hrama. Odbio je pratnju, želio je biti sam. – Ako u svom kraljevstvu ne mogu slobodno šetati, što će mi kraljevstvo? – odgovorio je zabrinutim domaćinima. No, izdaleka ga je ipak pratila nekolicina svećenika koje je naputio netko prezabrinut da se kralju što loše ne dogodi, a to loše bi po njihovu mišljenju moglo biti – sačuvan kraljev život. Pogađate, Besana je ovaj put čvrsto odlučila Mudroga najčvršće stegnuti smrtnim štipaljkama pa da krene put onih mrtvih kušača koje je toliko žalio da je i sebe prežalio.

Kralj je primijetio da ga netko iz daljine prati, no nije mnogo mario za to – držao je da prisustvuje kakvom obredu u blizini nekog sela jer oni koji su išli za njim, njih trojica, nosili su nekakove divovske lutke. „Nekakva vjerska procesija“, zaključio je kralj. No, kad su došli bliže njemu uvidio je svu svoju zabludu. Nisu to bile nikakve maske, nikakve lutke, nije to bila nikakva ritualna ophodnja vjernika – to su doista bili svećenici iz onog gostoljubivog hrama, no, golemi, divovski – svaki je imao preko tri metra i svaki je u svojom ručetinama stezao po dvije oštre mačete.

Mudri se po prvi put uplašio. Ali, mudre i hrabre sreća prati. Vjerojatno mu nije bilo zapisano da u ovom hramu ili i njegovoj blizini ode u kušačku misiju na nebo. Dotrčalo je desetak seljana, naoružanih srpovima i vilama, u čvrstoj nakani da dobroga kralja pred ovim monstrumima obrane.

Borba je bila kratka – svih deset seljaka je za tili čas bilo sasječeno. Mudrome je sad kao najmudrije preostalo to da se oprosti sa životom. – Dobrotu možeš nadmudriti, ali mržnju i smrt nikad – slavodobitno se cerekala Besana koja je iskočila iz nekakva grma u blizini. Kralju je došao kraj i kraju je došao kralj.

— Stani, Besana! – odnekud je iskočila i Rasanjena. Dosta si haračila po hramu, kralja ti nedam. Uostalom, tko ti je dopustio da vršljaš po mojim čudotvornim napitcima i ove jadnike pune ubilačkog nagona u divovske koljače pretvaraš?

— Ohoho, sestrice… mržnju mi prigovaraš… a nisu li upravo sekundanti ovoga što sad strepi za svoj život nas obje istim imenom nazivali, i nismo li obje od iste mrzilačke krvi satkane? Doduše, ti malo umjerenije, ali…

— Ne! Ne! Mržnja na duge staze se pretvara u dobrobit, u ljubav, zapamti to! A mržnja u tvojoj interpretaciji momentalnog, golog i sirovog nasilja vodi trenutnom sveuništenju, vodi nižoj stubi zla od one na kojoj  se nalazimo. Mi jesmo misionarke zla, tu se slažem s tobom, ali dobro kojeg na pravi način i u pravom trenutku ne pretvorimo u zlo, još je veće zlo od našeg zla. To je taj relativizam kojeg tvoja burna krv ne shvaća. A u relativizmu zlo na duge staze postaje dobro, svijest ga takovim prihvaća i ne pita za njegove korijene. Što bi dobili ubojstvom ovoga kralja? Došao bi još dobrostiviji, a po nas opasniji, brat mu ili sin, toliko dobrostiv i toliko milosrdan da bi naposljetku i sam sebi ruke odsijecao ako bi neko manje dobro od prethodnog dobra napravio. A milosrdni, zapamti i to, nisu relativni, nisu progresivni. I ponovo su, dugoročno gledano, veće zlo od našeg zla. Nego, znaš što? Ja ću Mudroga lijepo pustiti da ide svojim mudrijašima za šahovskom pločom ili u svoju zvjezdarnicu pa nek’ otamo promatra zvijezde, a ova tri divovska komedijaša u vjerskim haljama pretvoriti ću u brončane spomenike nakon što mačete u njihovim rukama pretvorim u prah.

— Ali, narod će znati za pravo porijeklo kipova i nastavit će pričati…

— Narod će brže zaboraviti nego će se sjetiti nešto o njima izustiti… Priča li narod da su grandiozni slavoluci pobjede, sjajne trijumfalne kapije, velebni hramovi i monumentalni povijesni trgovi iznikli na njegovim nepresušnim suzama, na njegovom vlastitom krvlju? Ili o njima govori kao o veličanstvenim spomenicima kulture? Kakve kulture? Pa kulture smrti, zna se, ali je onaj relativizam o kojem ti stalno govorim pojeo ovu zadnju riječ pa je ostala samo kultura. Umjesto riječi smrt još dodaš riječi epoha, duh i sl., i epohalni vuk sit i duhovne ovce na broju. Tako će i o ova tri divovska monstruma budućnost pričati kao o velelijepim spomenicima religijske kulture. To koliko su pobili, koliko su unesrećili, koliko na inkvizitorske lomače poslali više nikoga ne će zanimati. Shvati sestrice, progres nema predznak ni dobra ni zla, ni umjerenosti ni neumjerenosti, ni ljubavi ni mržnje, progres nije sačuvao nijedan spomenik od suza potlačenih, nijedan trg od krvi uniženih, nijedan dvorac od  uzdaha unesrećenih, nijedan slavoluk od prokletstva odbačenih, jer i jecaji očaja i grčevi bolesti i glad i nesretne sudbine se još za života kao kuga uništavaju, a smrt kao najčvršće vezivno tkivo najsjanije i najtrajnije ljudske građevine koja se povijest zove, dočim malo otvrdne, u granitnu kulturu se pretvara. Da tako nije, budućnost bi svoju prethodnicu kao kužnu i odbačenu srodnicu smjestila u ovaj hram u kojemu je Mudri klečao, a u filmu koji se Civilizacijska opstojnost zove imperatori i osvajači ne bi bili glavni glumci a humanisti samo epizodisti. Eto, to sam željela reći mojoj sestrici koju je navala bezumne, mrzilačke strasti načinila  besanom spodobom, da, ista ona glupa i neproračunata strast koja je mene u rasanjenicu vječnosti pretvorila…




Prethodna objavaIzumi za koje niste ni znali da su vam ‘potrebni’
Slijedeća objavaPriroda obrambenih mehanizama
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.