Priroda obrambenih mehanizama
Kada su naše primarne potrebe ili želje u djetinjstvu nedovoljno zadovoljene, mi doživljavamo dubok i trajan osjećaj straha, nepotpunosti i inferiornosti. Budući da je teško zadržati potpunu svjesnost o tim osjećajima, rastu obrambeni mehanizmi kako bi ih ublažili, blokirali ili negirali.
Na taj način možda usvajamo narcisoidno ponašanje, obrazac izbjegavanja ili opaku praksu traženja uzbuđenja kako bi odvratili sebe od izvornih strahova. Eksternalizacija, projekcija i kompenzacija su česte obrane koje nas preusmjeravaju od naše izvorne boli i problema s ljudima, mjestima i stvarima izvan nas.
Strah ometa našu sposobnost osjećanja unutarnjeg zadovoljstva, sigurnosti i pozitivnog, pa smo skloni pokušajima da te emocije umjetno proizvedemo kroz hranu, lijekove, seks, shopping i druge kompulzivne aktivnosti. To je ujedno i naš pokušaj da nadoknadimo nedostatak zadovoljstva iz prošlosti. Kad nas obitelj ili prijatelji kao odraslu osobu suoče s našim kompenzacijama, u nama nastaje osjećaj ljutnje i osjećaj da smo mi u pravu i obično se žalimo da nas ne razumiju. Ti osjećaji zapravo potječu iz djetinjstva i obično se nimalo ne uklapaju u okolnosti odrasle osobe.
Energije boli i problema iz prošlosti, privući će nova slična iskustva. I naš obrambeni mehanizam će samo ojačati teme koje branimo. Ove energije dobro održavamo, jer u djetinjstvu mi internaliziramo uskraćivanje i maltretiranje u našu svijest o sebi i osjećamo da nismo voljeni, da nismo zaslužili stvari i da ne vrijedimo dovoljno. Kada nemamo „zdravo“ razdoblje djetinjstva, ne sazrijevamo u zdravu neovisnu osobu i tada kada iskusimo teme iz djetinjstva u odrasloj dobi, nedostaje nam okvir zrele odrasle osobe kako bi ih razumjeli i riješili.
Kako bi se iscijelili, moramo osvijestiti ne samo sličnosti između okolnosti iz prošlosti i sadašnjosti, već razlike među njima. Jesmo li stariji i mudriji? Trebamo li više resursa, podrške, mogućnosti i hrabrosti? Čak i ako trenutni događaj nije iste tematike, sadrži li istu razinu prijetnji ili frustracije? Imamo li druga uspješna iskustva s pozitivnom promjenom u razmišljanju, osjećanju i akcijama? Jesmo li danas u našem životu okruženi ljudima koji teže zdravom ponašanju i pozitivnom rastu? Imamo li trenutno sposobnost postavljanja granica prema drugima? Posjedujemo li spiritualna uvjerenja koja nas podržavaju i pružaju vodstvo u novim nastojanjima?
Otkrivanje korijena nezdravih razmišljanja i ponašanja, umanjuje njihovu moć nad nama. Ispod narcisoidnih stavova, leže značajni nedostaci empatije, osjećajnosti i razumijevanja u prošlosti. Možda nam je u djetinjstvu nedostajao osjećaj da vidimo, čujemo, osjetimo, dotaknemo i razumijemo tko smo zaista. Povlačenje u sebe, lažna grandioznost i arogancija pokušaji su da to kompenziramo. Nažalost, ovi obrambeni mehanizmi dugoročno pojačavaju nepovjerenje i štetne odnose.
Izbjegavanje situacija koje potiču originalne strahove ima ograničenu učinkovitost. Kada se ne pozabavimo i ne riješimo naše strahove, strah se uvećava i elementi koji potiču strah rastu. Također, i dalje ćemo privlačiti situacije koje odražavaju ono što nije iscjeljeno unutar nas. Kada iskusimo strah npr. u nekoj opasnoj situaciji, fokusiramo se na to koliko smo hrabri izvana. Nadamo se da će to poništiti unutarnje učinke ranije traume, ali to samo pojačava izvorni strah.
Eksternalizacija, projekcija i kompenzacija jesu obrambeni mehanizmi koji nam daju privremenu iluziju da bol i naši problemi nisu unutrašnji, već da leže u vanjskim okolnostima i drugim ljudima. Dakle, krivimo i pokušavamo kontrolirati ono što ne možemo kontrolirati. Čak i ako su oni koje krivimo napravili promjenu u skladu s našim željama, brzo ćemo pronaći nove okolnosti ili nove ljude na koje ćemo projicirati naše unutarnje probleme.
Kompulzivne aktivnosti mogu ublažiti našu svijest o tome što je bolno i ugrožavajuće i pružiti privremenu umjetnu euforiju. Budući da smo se na taj način „prislili“ na pozitivne osjećaje, to dodatno potkopava naše šanse za zdravo samopoštovanje. Također, obzirom da prisiljavanje ne može zamijeniti primarne potrebe i želje, ono nas gura u beskrajne, uzaludne borbe za zadovoljstvom.
Naš put iscjeljenja uključuje spoznavanje da imamo unutarnje dijete i odraslo ja. Za naše unutarnje dijete trebamo razviti suosjećajno razumijevanje i smjernice pune ljubavi. Naše odraslo ja trebamo pogledati kao ravnopravnu osobu u odnosu na druge i pokazati spiritualne vrijednosti. Trebamo prepoznati i cijeniti razlike između stresa u prošlosti i sadašnjosti i otpustiti sve obrambene mehanizme u korist dublje svijesnosti i odgovarajućeg integriteta.
Trebamo se sjetiti da kao odrasle osobe, držimo ključeve za zdravu brigu o sebi. Srećom mi smo ti koji možemo i trebamo preuzeti odgovornost za našu sigurnost, spokoj, zdravlje, sreću i ispunjenost, te doživjeti dubok i trajan osjećaj cjelovitosti i dobrote.
