Igra  duhovnih  perli

(odabrane misli Hermanna Hessea uz mali komentar)

Piše: Zlatko Tomić

Indijsku mudrost ne smatram boljom od kršćanske, ali je doživljavam ponešto spiritualnijom, nešto manje nesnošljivom, nešto širom i slobodnijom. To potječe otuda što mi je kršćanska istina u mladosti nametana u neizdašnim oblicima. Indijcu Sundaru Singhu dogodilo se upravo suprotno: njemu je nametan indijski nauk, on je tamo u Indiji prelijepu drevnu religiju smatrao unakaženom i izopačenom, kao ja ovdje kršćansku i odabrao je kršćanstvo, odnosno nije odabrao, nego je jednostavno bio uvjeren, ispunjen i očaran Isusovom idejom ljubavi kao ja indijskom idejom jedinstva. Različite ljude različiti putevi vode Bogu, u središte svijeta.

*

Možda bi se moglo ovako izreći: vjerujem da usprkos očitome besmislu život ipak ima smisla. Prihvaćam da taj krajnji smisao ne mogu razumom spoznati, ali sam mu spreman služiti, pa morao se pritom i žrtvovati. Glas toga smisla čujem u sebi u trenucima kada sam doista i posve živ i budan. Što život tada od mene zatraži, pokušat ću ostvariti čak i ako se to protivi uobičajenim modama i zakonima.

Tu se vjeru ne može zapovjediti niti se na nju prisiliti. Može ju se samo doživjeti. Onako kako kršćanin „milost“ ne može zaslužiti, iznuditi ili je se lukavstvom domoći, već samo religiozno doživjeti. Tko to ne može, taj svoju vjeru traži u Crkvi, ili u znanosti, ili kod rodoljuba ili socijalista, ili drugdje gdje postoje gotovi morali, programi i recepti.

Je li neki čovjek sposoban i predodređen kročiti teškim i lijepim putem koji vodi vlastitu životu i smislu, o tome ja ne mogu suditi, čak ni ako ga očima vidim. Poziv je upućen tisućama, mnogi prevale dio puta, rijetki na njemu prijeđu granicu mladosti, a možda ga baš nitko ne svlada do kraja.

*

Nisam katolik, a nisam ni osobito dobar kršćanin, premda sam pobožan. Meni, dakle, stigmatizacije ništa ne znače, i kada bi Franjo Asiški bio poznat samo po svojim stigmatizacijama, a ne i po svome divnome životu, on ni meni ne bi ništa značio.

Budući da ste vjernik katolik, smatram da se ne biste trebali odreći ničega što može učvrstiti Vašu vjeru i oslonac u životu i mišljenju. Ostanite pri tome! Svatko tko vjeruje u smisao života i visoko poslanje čovjeka, vrijedan je u ovome kaosu, bez obzira kojoj konfesiji pripadao i u koje znakove vjerovao.

*

Vi u meni osjećate nešto poput vjere, nešto što me drži, djelomice izvjesno nasljeđe kršćanstva, a dijelom humanost koja nije samo odgojem usađena i samo intelektualno utemeljena. To je točno, ali ja svoju vjeru ne bih mogao formulirati; što dalje, to sve manje. Vjerujem u čovjeka kao u čudesnu mogućnost koja se ne gasi ni u najvećoj kaljuži, koja mu može pomoći da se izbavi iz najveće izopačenosti, i vjerujem da je ta mogućnost toliko jaka i zavodljiva da ju uvijek iznova osjećamo kao nadu i zahtjev, a snaga koja čovjeka potiče da sanja o svojim višim mogućnostima i koja ga neprestano udaljava od životinjskoga u njemu, vjerojatno je uvijek ista, bez obzira zove li se danas religija, sutra razum, a preksutra nekako drugačije. Titranje, neprestano kretanje između stvarnoga i mogućega čovjeka, u snu zamislivoga, isto je ono što religije shvaćaju kao odnos između čovjeka i Boga.

Ta vjera u ljude, dakle u to da su smisao za istinu, potreba za redom, imanentni čovjeku i neuništivi, daje mi snage za život. Inače, na današnji svijet gledam kao na ludnicu i loš senzacionalistički komad, često nad tim duboko zgađen, ali ipak na način kako se promatra luđake i pijance: o kako će se samo sramiti kada jednoga dana dođu k sebi!

***

Svijetu humanističke duhovnosti izvan religije koju poštuje nije prelagana opstojnost, no time je on nužniji. Čak ne mora biti ni časniji od religioznoga, ali, s druge strane ni časnost ne smije biti jedinim kriterijem religiozne „bogougodnosti“, napose ne u odmjeravanju sa svime što je sekularno, ili u odvagivanju jedne religije s drugom. Jer, kao što kaže veliki autor:“ Put u crkve lako je pronaći, vrata su širom otvorena, ni propagande ne nedostaje, ali onaj put kojim u Igri staklenih perli Knecht kroči u Kastaliju pa i dalje od nje, ma koliko ta Kastalija bila prolazna“, ona količina rezignacije i skepse kojom je čovjek na tom putu oboružan, garanti su „pravovjerne“ religioznosti i časnoga humanizma kojima je, i jednome i drugome, u središtu ipak samo čovjek koji u svome suštinskome biću uvijek nosi ono što je najmanji krimen ljudskoga roda – vječito suočavanje s prolaznošću, jer da nije tako, smisao života bi uvijek završavao u besmislu, a ishod tog suočavanja bi se uvijek finalizirao u fatalističkoj destrukciji, a ne u duhovnoj hrabrosti.




Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop za 27.09.2014.
Slijedeća objavaDuhovno istraživanje života Alberta Einsteina
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.