Otpali list ne mogu vratiti njegovom stablu, niti od uvelog cvijeta napraviti pup…
Sve ima svoj početak i kraj, pa tako i neka naša vjerovanja, načini na koje postupamo u različitim situacijama, odnosi, itd. – dočekaju svoje vrijeme da ih otpustimo, odbacimo i zamijenimo nečim novim, nečim drukčijim i boljim za nas, nečim što će nam služiti, a ne sputavati nas, i držati u prošlosti ne dajući nam šansu za neke nove početke i napredak.
I ja sam poput prirode u periodu mirovanja, periodu sve veće šutnje, a sve sa razlogom da bi bolje čula sebe, taj unutarnji glas koji mi se sve češće obraća.
Ova izoliranost u koju smo ”gurnuti” zbog vanjskih okolnosti, koja mnogima izgleda kao zatvor, meni je došla kao sloboda.
Kao sloboda od prevelike buke izvanjskog svijeta koji me sve manje činio sretnom. Ti razni stavovi drugih ljudi, nametanje tuđih mišljenja, prepiranja i borbe ega kojima nema kraja… sve me to činilo iscrpljenom.
Umorila sam se slušati druge, potvrdno kimati glavom i hodati putem čiji smjer nije moj cilj.
Odlučila sam ”uroniti” u sebe, vratiti se svome izvoru, spoznati tko zaista jesam, i ”poteći” iznova kao nezaustavljiva rijeka kojoj će duša stvarati korito.
Odrastanje uz rečenicu: ”Što će ljudi reći?”, udaljilo me od moga bića, da sam se vremenom počela pitati: ”Tko sam, i čemu sve ovo?”
Nikad nije kasno da scenarij svoga života počnemo pisati sami, zar ne?
Toliko sam toga spoznala u tišini, toliko je toga zatočeno u meni i želi izaći na površinu. Ponekad smo poput potopljenih svjetova, ali ako se potrudimo, sve je moguće i sve se može promijeniti.
Izronimo sebe na površinu i pokažimo svijetu zašto smo tu.
Što je tama dugotrajnija, to je pojava svjetlosti snažnija radost.
Mojim razmišljanjima nema kraja… poželjela sam ih zapisati na papir, da se jednoga dana prisjetim svoga ”buđenja”, da se prisjetim jedne 2020. godine, koja me prodrmala do temelja, ali vjerujem, samo s jednim razlogom – srušiti staro da bi se podiglo novo, pasti u ponor da bi se nakon toga dotakle planine, umrijeti da bi se ponovno oživjelo.
Hvala svim tim unutarnjim putovanjima koja me bez i jednog koraka vode do mene, do moga istinskog Ja.
Senka Laginja