Umjesto pasivnog čekanja nekog političkog spasitelja koji će nam donijeti slobodu i spasiti nas od društvenog kolapsa, realnija strategija je aktivno sudjelovati u izgradnji paralelnog, boljeg društva. To društvo će postepeno dovesti do toga da se mrtvi teret autoritarne države sruši na nju samu! Paralelno društvo se ne natječe za vlast već je njegov cilj stvoriti strukture koje poštuju neke druge zakone i u kojima se glas trenutne vladajuće moći čuje samo kao beznačajan odjek. Istražit ćemo u tekstu kako stvaranje paralelnog društva može biti naša najbolja šansa za povratak slobode u ovaj ludi autoritarni svijet.
Širom svijeta splet čimbenika destabilizira tkivo društva. Mnoge vladine institucije korumpirane su do srži. Mnogi političari su toliko odvojeni od stvarnosti da na one koji žele slobodu gledaju kao na neprijatelje.
Glavni mediji pretvorili su se u propagandnu ruku vlade čiji je primarni cilj povećanje državne moći. Da stvar bude još gora, globalna gospodarstva opustošena su destruktivnim državnim politikama i dok je bujno tiskanje novca stvorilo fatamorganu ekonomske stabilnosti, ova fatamorgana brzo ustupa mjesto ružnoj stvarnosti.
Političari nam govore da ako smo nezadovoljni načinom na koji se vlada nama, onda možemo izraziti svoje nezadovoljstvo na biralištima ili se čak kandidirati. Demokratskim idealom se želi previdjeti koruptivni utjecaj državne vlasti, zaboraviti da se masivna birokratska klasa koja upravlja mnogim polugama vlasti ne zamjenjuje izborima. I konačno, uz ovo se može pretpostaviti da je državna moć rješenje za ono što muči društvo, ali možda je državna moć otrov koji sve uništava.
Praktičnije rješenje za ono što muči suvremeni svijet može biti dopuštanje da se mrtvi teret države sruši na nju samu, kao što neizbježno hoće i ublažiti udarac tog kolapsa stvaranjem paralelnog društva.
Istražit ćemo u ovom članku što je paralelno društvo, kako je ono odigralo ključnu ulogu u padu komunizma u istočnoj Europi i kako stvaranje paralelnog društva može biti naša najbolja šansa za povratak slobode u ludi autoritarni svijet.
“Ako se pokaže nemogućim pravno natjerati vladajuću vlast da promijeni način na koji upravlja nama i ako iz raznih razloga oni koji odbacuju tu moć ne mogu ili je ne žele srušiti silom, onda stvaranje neovisnog ili alternativnog ili paralelnog društva je jedino dostojanstveno rješenje.” – Ivan Jirous
Osnova za paralelno društvo rodila se u umu Ivana Jirousa, češkog pjesnika i umjetničkog voditelja rock grupe Plastic People of the Universe. Nakon što su članovi ovog benda uhićeni 1976. zbog odbijanja da se drže vladine linije, Jirous je pozvao zajednicu čeških umjetnika da stvore glazbene kuće, izdavačke kuće, koncertne dvorane, umjetničke izložbe i drugu sličnu infrastrukturu, koja je postojala neovisno o mainstream društvu i izvan dosega komunističke države.
Jirous je pretpostavio da bi se, ako se stvori dovoljno infrastrukture, ‘neovisno društvo’ spontano formiralo i funkcioniralo kao džep kreativne slobode u visoko potlačenom društvu. Jirous je definirao neovisno društvo kao ‘društvo koje ne ovisi o službenim komunikacijskim kanalima ili o hijerarhiji vrijednosti establišmenta’ i kako je dalje objasnio:
“Nezavisno društvo se ne natječe za vlast. Njegov cilj nije zamijeniti vlast s vlašću druge vrste, već pod tom vlašću – ili pored nje – stvoriti strukture koje poštuju druge zakone i u kojima se glas vladajuće moći čuje samo kao beznačajan odjek svijeta koji je organiziran na potpuno drugačiji način.” – Ivan Jirous
Jirousova ideja privukla je pozornost češkog katoličkog filozofa i matematičara Vaclava Bende. Benda je u toj ideji vidio sjeme nenasilnog rješenja destruktivnosti komunizma. Međutim, da bi neovisno društvo imalo društveni i politički utjecaj u stvarnom svijetu, trebalo ga je proširiti izvan područja glazbe i umjetnosti. Jer zagušljiva birokracija i teška ruka komunističke vlasti gušili su sva područja života.
I tako je Benda skovao izraz “paralelno društvo” koji se odnosi na sve društvene, kulturne i ekonomske strukture koje su postojale nesputane od strane države. Takve je strukture nazvao “paralelnim strukturama”, a na vrhuncu političkog ugnjetavanja ranih 1970-ih, Benda je pozvao češke građane da počnu stvarati “paralelne oblike obrazovanja i znanosti i učenja”, “paralelne političke strukture”, “paralelnu informacijsku mrežu”, te slobodna paralelna tržišta koja čine “paralelno gospodarstvo”. I kako objašnjava H. Gordon Skilling:
“Ocrtavajući paralelne strukture koje su nastale ili bi to mogle učiniti u budućnosti, Benda je ustvrdio da bi one bi mogle postupno zamijeniti ili barem humanizirati postojeće službene strukture.” – H. Gordon Skilling, Građanska sloboda u srednjoj Europi
Obrazloženje za stvaranje paralelnih struktura i paralelnog društva bilo je jednostavno: kako je komunistička vlada imala monopol na silu i bila previše moćna da bi joj se direktno suprotstavilo, bilo je najbolje odvratiti se od nje i prkositi joj ignorirajući je koliko god je to moguće.
Umjesto da pokušavate eliminirati opresivne državne strukture, bolje je izgraditi one koje bi mogle funkcionirati kao alternativa ili zamjena za sustav establišmenta koji je bio u procesu odumiranja. Poznati komunistički disident, Jacek Kuron, shvatio je ovo obrazloženje 1980. godine kada je na paljenje komunističkog stožera odgovorio izjavom: “Prestanite paliti komitete, izgradimo svoje”. Ili kako je Ivan Jirous objasnio:
“Paralelno društvo počelo je spontanim činovima međusobne samoobrane u različitim dijelovima društva. Oni koji sudjeluju su aktivni ljudi koji više ne mogu pasivno gledati na opće propadanje… krutost, birokraciju i gušenje svake žive ideje ili znaka kretanja u službenoj sferi. A budući da su ti ljudi prije ili kasnije shvatili da su napori da se dovede do najmanjih poboljšanja u službenoj sferi uzaludna vježba, bilo je samo pitanje vremena kada će reći: Zašto ne bismo uložili svoje talente, sposobnosti, dobru volju i entuzijazam u nešto što nitko neće moći korumpirati, da na kraju možemo sami o sebi odlučivati.” – Ivan Jirous
Paralelno društvo omogućilo je pojedincima sredstva da se slobodno izraze bez straha od cenzure i da ispune svoje ciljeve bez suočavanja s državnom birokracijom. Nadalje, pojedinci su smatrali da se okrećući paralelnim strukturama i udaljavajući se od struktura koje su funkcionirale kao nositelji države, utječu na društvo na bolje.
Paralelno društvo je stoga poslužilo kao prijeko potreban izvor nade u društvu koje je podleglo apatiji zbog desetljeća komunističke vladavine. A u drugoj polovici 1970.-ih i tijekom 1980.-ih, ta je nada inspirirala nebrojene ljude diljem istočne Europe, a paralelno društvo infiltriralo se u mnoga područja kulture i gospodarstva.
„Čak su i moja najsmjelija očekivanja znatno nadmašena… Više nije potrebno dokazivati da je paralelno društvo moguće.” – Vaclav Benda
Do kasnih 1980.-ih, paralelno društvo u istočnoj Europi postalo je toliko snažno, decentralizirano i odvojeno od države, da su komunističke vlasti izgubile vlast:
“Revolucija koja je zahvatila Istočnu Europu u posljednjim mjesecima 1989. godine bila je spontani proizvod ogromnog nezadovoljstva i čežnje za slobodom naroda tih zemalja. Bila je to i kulminacija neovisnog djelovanja mnogih građana koji su nastojali obraniti svoja prava od stranačko-državnog sustava i stvoriti paralelno ili neovisno društvo kao izazov i alternativu.” – H. Gordon Skilling, Građanska sloboda u srednjoj Europi
S obzirom na napredak u tehnologiji i sposobnost širenja informacija, robe i usluga diljem svijeta, potencijal za stvaranje širokog spektra paralelnih struktura na lokalnoj i globalnoj razini danas je znatno veći nego što je bio u komunističkoj istočnoj Europi. Stoga je umjesto pasivnog čekanja političkog spasitelja koji će nam donijeti slobodu i spasiti nas od društvenog kolapsa, realnija strategija aktivno sudjelovati u izgradnji paralelnog društva.
“Moramo stvoriti sve vrste neovisnih paralelnih struktura — to jest strukture kojima totalitarna moć ne manipulira.” – Martin Palous
Doprinos stvaranju paralelnog društva mogao bi se, među mnogim mogućnostima, svoditi na praćenje neovisnih medija, korištenje alternativnih medija razmjene umjesto fiat valuta koje podržava država, korištenje platformi društvenih medija i decentralizirane digitalne infrastrukture koje promiču slobodu izražavanja ili podržavanje lokalnih poduzeća, a ne globalnih korporacija koje promiču dnevni red političkog establišmenta.
To bi moglo značiti stvaranje samoodrživih zajednica, provođenje znanstvenog istraživanja ili stipendija bez institucionalnih pritisaka ili trošenje i stvaranje obrazovnih resursa, umjetnosti, glazbe ili literature koja ne obraća pažnju na status quo establišmenta.
Svaka akcija ili poduhvat koji proširuje područje slobode uz kreativno zaobilaženje cenzure i autoritarne ili totalitarne kontrole odozgo prema dolje blagodat je za paralelno društvo.
Jednom kada se paralelno društvo dovoljno uspostavi, društvo više nije pod istom ozbiljnom opasnošću kao kad se oslanja isključivo na strukture i institucije koje su privjesci tiranske države. Jer ako se ove establišmentske strukture uruše, paralelne strukture ublažit će udarac ekonomskog ili društvenog sloma.
Nadalje, paralelne strukture zadovoljavaju autentične potrebe i želje ljudi, a ne političke klase, te stoga više promiču život nego strukture establišmenta. Kako se paralelne strukture razvijaju i učvršćuju, sve više i više ljudi će im se instinktivno okretati, a kako se paralelno društvo širi, tako se širi i sfera kulturnih, ekonomskih i političkih sloboda.
“Pravo paralelno društvo bi, procesom metastaza, prodrlo u sve važne društvene strukture.” – Milan Šimečka
I kako dalje Vaclav Havel objašnjava:
“Krajnja faza ovog procesa je situacija u kojoj službene strukture jednostavno počnu odumirati, da bi ih zamijenile nove strukture koje su evoluirale ‘odozdo’ i koje su sastavljene na bitno drugačiji način.” – Vaclav Havel, Moć nemoćnih
Godine 1988., godinu dana prije sloma komunizma u istočnoj Europi, Ivan Jirous se osvrnuo na rast paralelnog društva i dramatične društvene promjene koje su uslijedile.
“Paralelno društvo je dokazalo svoju vrijednost i to je jedina smislena struktura koju ljudi mogu stvoriti ako ne žele ostati samo dodatci političkih i društvenih struktura koje je stvorila vladajuća moć.” – Ivan Jirous
Academy of ideas / Pripremila: Suzana Dulčić za atma.hr
