Bog najvećem broju ljudskih ruku i ljudskih srdaca, pa i nekim vrijednim životinjskim dušama, odredi pravo mjesto u ovoj Dolini suza da kvalitetno rade i rastu na ponos svoje vrste i slavu Njegovu. Ali se kod nekih malo i zanese pa ih baci u paučinasta, prašinarska i zagubljena mjesta gdje njihove korisne energije samo trunu u niškorisnosti. No, onda ih ipak nekim nevidljivim nitima odvlači na prava mjesta njihove radoholije gdje će biti na korist sebi, Nebeskom ocu i onoj koloniji lijenih stopala koju ostavljaju iza sebe jer ako se ka istrošenim potplatama i prašnjavom drumu ne vrate oni, vratit će se njihov novac da podcikne bijedi iz koje su i sami, sentimentalci ubogi, proistekli. Pritom se ne obaziru na truća-traćanja i dokone priče koje prašinari planinski o njima raspredaju kad njih i njihovog novca privremeno nema.

  Mnoštvo je priča o pečalbarima, izdvojili smo jednu, vrlo neobičnu.

Storija je to o izuzetnoj jedinki koja je imala hrabrosti spakirati se i otići u bijeli svijet, ponovo početi od nule koju je davno u svojoj sredini prerasla; priča je to o pojedincu koji je uporno radio ne zaboravljajući mjesto gdje je zauvijek ostavio dio srca, najvažniji dio obitelji, prijatelje, ljubavi; što može – dvadeset godina se o njemu ništa ne će čuti, a za to vrijeme dvadeset milijuna zmijskih jezika u otrovu svojih misli ujedati će njegovu sreću, sve njegovo na strpljivosti i mukotrpnosti izgrađeno, a kad se kroz vijugave planinske klance do ostavljenih suseljana bude probio glas o njegovu povratku u tu, od neba izgnanu, klatež, u tu zemaljsku pretpotopnu zabit, al’ ipak srcu dragu, oni će prestati tlačiti njegove roditelje koji bi i travu suhu kusali samo da im ti smrdljivci od zluradih, krčmenih, dokoličarskih seoskih glasova i okrajke njihove jadne njivice, vijestima o propasti njihovog najmilijeg,  ne potruju.

— Vratit će se? Bogat je i hoće uložiti novce u svoje, u naše nevoljno selo? Pa jesmo li stalno govorili da upornijeg i sposobnijeg od njega nema? Sunce naše, a hoće li barem staviti nove žarulje u našu glavnu seosku krčmu?

— Ma što žarulje, zasjat ćete vi u svili i kadifi…

I umit će malo to svoje selo, ta, ne može se dobrotvor dočekivati s polustoljetnim blatom po drumovima, s ustajalom čamotinjom na istrgnutim, nikad popravljanim okapnicama.

Svi će zdušno prionuti čišćenju, e da bi nečistu savjest ponajprije oprali.

I zaiskrit i zasvjetlucat će ponešto ta otužna planinska selendra; nije kako bi moglo, ali nije ni da će se ubogim vremenom i dalje kotrljati krajnja, desperatna iznemoglost.

Tako je bilo i toga dana.

Sve je bilo uparađeno te nedjelje dobrotvorova dolaska, a on… on… on se jednostavno nije pojavio! Prepao se svog prejako zatitranog srca, mrkogledne ljubomore, prestrašio se svojih roditelja koje je u oči i srce trebalo pogledati  (dobro je bio informiran o tome koliko su bili šikanirani)?

Naljutila se strašno dokoličarska seoska publika. U inat dobrotvoru (zlotvoru – on će se s njima ovako šegačiti!?) počeli su namjerno prljati selo, a bokci roditelji više ni nosa iz svoje nastambe nisu smjeli pomoliti.

Vrijeme na svim ostalim mjestima nosi zaborav osim u ovakvim zabitima. Ono se tu s njim poigrava. Pa čim se malo na sramotu zaboravilo, ponovo oživješe glasovi o (kako ćemo ga nazvati – dobrotvor ili zlotvor? Hajde neka bude samo Stvor-Stvoritelj) Stvoriteljevu dolasku. Desperadosi ni čuti. No, sada su to bili više nego sigurni glasovi. Kako znamo? Pa tako što su odmah poslije tih glasova u selo na kraju pustoši stigle garancije tih glasova – nove žarulje za seosku krčmu, metle različitih veličina, kante i koševi, a stigao je i jedan pravi pravcati traktor?? – čudo neviđeno na ovim prostorima. Raskraviše se malo dešperatni, možda ovaj put Stvoritelj zaista ozbiljno misli (ako od rada uopće i stigne misliti: čuj – raditi toliko da možeš zaraditi za traktor?!) i ponovo mu organiziraše doček: uz desetak stolova koje su iznijeli na cestu stajalo je desetero djece koji su kod svakog stola pazili na onu sumnjivu četvrtu nogu od stola koja je bila rasklimana, kraća ili je uopće nije ni bilo. Iznijeli su hranu i piće od kojih se ni ta djeca nisu mogla dovoljno najesti i napiti i sve je bilo tako slavljenički udešeno da se ovaj put Stvoritelj morao – ponovo ne pojaviti!!! Prošao je sat-dva-tri – nikoga niotkud! Slavljenički skup je tek privukao pažnju nekoliko seoskih mačaka i jednog zalutalog magarca. E, ali ovo s magarcem valja podrobno opisati! Ušao je u špalir gotovo nezamjećen, ali onaj koji ga je malo pozornije zagledao imao je što vidjeti: takvih resa, nakita, i bogato izrezbarenog sedla na njemu još nikad nisu vidjeli. A jadnik je bio plah – tap-tap, obazrivo je gazio ogledavajući se oko sebe kao da se plašio da sve to s njega ne svuku i pojagme se za svakom blistavom stvarčicom. Da zlo po njega bude još veće, krenuše, istina bojažljivi ispočetka, glasovi: Živio naš dobročinitelj! Živio naš Stvoritelj! Živio donator traktora! Živio, živio…

„Čekaj??? On je taj dobrotvor… on… magarac?“ „A zašto ne? Kad ste se vi, uopće, zapitali tko je i kakav je, samo vas je interesiralo koliko zarađuje i hoće li poslati novac?“ „Ali, od svih onih divnih ljudi koji su iz sela otišli u pečalbu, zar jedino magarac da nam pomaže? Tko je tu koga namagarčio?“ „He, dragi moji, pravo pitanje. S „pravim“ izrazom. Vi biste da vam svilu i kadifu samo svileni šalju? A jeste li se ikad zapitali koliko svileni ste vi sami, koliko prave magareće volje ni sami nemate, koliko su vam uši veće i ružnije, oči krvavije, a usta iskrivljenija i požudnija od sveg tog na njušci ovog vašeg i više nego dobrostivog stvoritelja? Vaša lica tamne od alkohola, a njegovo od naporna rada; vi, tako u duši istrunjeni, ni za mrtvima više ne plačete, a on je skoro umro od napora da bi zaradio za ovaj traktor koji bi vašu pretvrdu zemlju mogao poštedjeti svakog plakanja pred vašim, poput ovih jadnih stolova, rasklimanih krampova? Je li on svim ovim darovima zaslužio da njegove roditelje onako šutirate, vi, magarci (bet ičeg magarećeg u sebi) jedni?!“

Sve je stalo. Sve je zanijemjelo dok je četveronožni dobrotvor sela bojažljivo prolazio kroz špalir osramoćenih i ukorenih seljana.

–Ia! – oglasio se prvi put dlakavi Stvoritelj, jer je negdje među svjetinom, postrance, ugledao i svoje roditelje.

Muk. I više od toga – bezglasnost, nesvjesnost, potpuna mrtvost.

A onda je krenulo. Isprva sporadično, ispotiha, ali je pogled na one bogate dobročiniteljeve rese, izgleda, sve otopio.

–I ja, i ja, i ja!!! – orilo se sa svih strana. Stvoritelj je u čudu zastao, malo se  otresao, a s njega su, kuda je prolazio, počeli spadati nekakvi raznobojni, svileni smotuljci. Osramoćenici nisu više imali ni zazora ni pardona: počeli su se otimati i tući za te svilenvrpce na kojima su samo rijetki među primitivnima imali pismene strpljivosti i strpljive pismenosti pročitati:

Koliko upornosti za jedan čisti magareći život?

  Zašto je magarac čovjeku dobrotvor bez uvjeta, bez pitanja, bez straha da će mu ovaj obrnutim vratiti?

  Koliko života mora magarac proživjeti, koliko traktora čovjeku pokloniti, da bi čovjek „namagarčio“ ovaj svoj ružni ispad u svom jeziku?

  Koliko bi bilo sretnih mjesta kada bi samo u ovome selu čovjek stremio vučjoj, a ne magarećoj ćudi?

  Hoće li poslije „traktorizacije“ ovog sela čovjek ubiti moje roditelje jer će ih tući samo iz razloga što će u krčmi pregorjeti žarulja?




Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop za 30.08.2014.
Slijedeća objavaNadilaženje materijalnog utjecaja
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.