Mnogim ljudima perfekcionizam postaje savršena zamka i opterećenje u životu, te ih sputava u otpuštanju stresa, često stvarajući kaos u njihovim odnosima.
To je vrlo zanimljiv segment obzirom da su mnogi ljudi uvjereni kako je prefekcionizam jako dobra stvar. No, poput mnogih pretpostavki i uvjerenja u našoj kulturi, kada ih malo dublje sagledamo možemo primjetiti kako zapravo nemaju smisla. Pa tako je i perfekcionizam stvar percepcije, te najčešće nastaje kao kompenzacija za dubinski osjećaj nepotpunosti.
Sam pojam perfekcionizma ukazuje na stanje nepogrešivosti, stanje bez ikakvih nedostataka. Biti savršen implicira uvjet kojim se akcija postiže na razini izvrsnosti koja ne može biti nadmašena. Tražiti perfekcionizam za određeni zadatak može biti ostvariv, npr. student može nastojati postići odličnu ocjenu ili možemo pokušati ostvariti perfektnu izvedbu nečega. Ipak, biti savršen u životu sasvim je druga priča. Stroj ili elektronički uređaj može raditi savršeno barem neko vrijeme, no ipak će nakon određenog vremena zahtijevati popravak. Nije namjena da ljudi budu savršeni. To je dio definicije ljudskog bića. Promislite o izrazu: ja sam samo čovjek!
U našoj kulturi stalni je naglasak na ostvarenju ciljeva i postignuća. Djecu pitamo koju ocjenu su dobili u školi, a ne što su naučili. Nastojimo mjeriti naše živote u terminima uspjeha i postignuća i gubimo perspektivu o tome što znači živjeti dobro. To blokira bilo kakav osjećaj ravnoteže u našim životima. Čini se da smo izgubili sposobnost znatiželje i strahopoštovanja! Možete li zamisliti da gledate u veličanstvenu dugu i žalite se kako je širina jedne boje nesavršena, jer je uža od drugih boja? Možda zvuči smiješno, no to bi značilo narušiti ljepotu trenutka. Pa ipak, to je upravo ono što radimo kada sudimo sebi za našu nesavršenost.Kao ljudi zaboravljamo da smo također dio prirode i kao takvi imali bismo koristi kada bismo prihvatili prirodni tijekživota koji se ne odvija savršeno.
Također, pojmovi savršen i nesavršen su jednostavno tvorevine uma i nemaju stvarnih osnova, osim misli koje su ih stvorile. Mi internaliziramo taj model savršenstva i prožimamo na njemu neku unutarnju istinu, a zatim možemo provesti cijeli svoj život gubeći energiju slijedeći tu “istinu”. Ironično, ako bi itko ikada mogao postići to nemoguće stanje savršenstva, to je vjerojatnije da većina ljudi ne bi tolerirala tu osobu. Savršeni pojedinac bio bi stalni podsjetnik drugima na njihove nedostatke, a vjerojatno drugima ne bi bilo niti zabavno biti s takvom osobom.
Vrlo često, težnja za savršenstvom služi kao maska za nesigurnost. Ona postaje tvrdnja da nismo dovoljno dobri takvi kakvi jesmo. Osobe koje imaju jedan takav obrazac osuđuju sebe. Ljudi koji žele biti savršeni obično imaju pretjerani osjećaj vlastitih nedostataka. Obično su tijekom ranijeg perioda života iskusili situacije kada su se osjećali da nisu bili dovoljno dobri i tako su se odlučili za postizanje savršenstva kao kompenzaciju za ranija životna iskustva u kojima im je bila povrijeđena životna dobrobit i samopoštovanje.
Kao kompenzacijski odgovor, poriv za savršenstvom je destruktivno rješenje. Perfekcionisti su skloni misliti da su drugi ljudi nekako bolji ili superiorniji u odnosu na njih, pa oni moraju biti bez mana kako bi to nadoknadili. A to je strašno štetan mit. Osobe koje traže savršenstvo su više osjetljive na kritike drugih. U stvari, te kritike su vrlo često i izmišljene. Svatko ima svoje mišljenje, no uzdizanje tuđeg mišljenja nema smisla. Uostalom, nitko nam ne može suditi ukoliko mu sami ne dodijelimo moć suca.
Najbliže savršenstvu je sposobnost biti u potpunosti prisutan! Bez bilo kakve uznemirujuće misli kojom prosuđujemo ili ocjenjujemo sebe, mi smo slobodni biti u potpunosti u sadašnjem trenutku. To je trenutak kada smo zaista živi. No, perfekcionist obično nije prisutan obzirom da je zauzet kritiziranjem prošlosti i analiziranjem svojih prošlih odluka ili brinući se o svojim budućim izborima. Kao što možemo zaključiti, perfekcionist nikada nije stvarno prisutan… nije li to ironično?!
Težnja savršenstvu ograničava našu sposobnost da budemo prisutni i doslovno nam oduzima vitalnost života, jer je ono neostvarivo, nezamislivo i iskreno nepoželjno. Svoje vrijeme je daleko bolje provesti u nadvladavanju nesigurnosti koja katalizira da je želja za savršenstvom na prvom mjestu. U svom radu kao coach, često susrećem pojedince koji se muče nemilosrdnim prosuđivanjem sebe. Te osobe stalno vode unutarnji dijalog u kojem ih kritički glas drži kao svoje robove i oni se osjećaju primorani suditi i prosuđivati većinu aspekata svog života. U takvim okolnostima, ovi pojedinci su vrlo rijetko prisutni. Čak i kada razgovaraju s drugima, samo su djelomično tamo, no više pozornosti usmjeravaju na samo-kritiku u isto vrijeme.
Ne možemo biti na dva mjesta u isto vrijeme i ne možemo sudjelovati s dvije misli istodobno. Svaki trenutak u kojemu se ocjenjujemo ili prosuđujemo je trenutak kada nismo izabrali bolju i zdraviju opciju. To je izgubljena prilika za mirom i prisutnošću i to su trenuci kada propuštamo vrijedna životna iskustva. Samo promislite kako to utječe na vaše odnose. Ako niste prisutni za sebe, kako možete biti za druge? Ako osjećate ometenost vlastitim nezadovoljstvom, to ima nebrojene posljedice na odnose sa drugima.
Međutim, postoji velika razlika između prosuđujućih analitičkih misli i reflektirajućom samoprocjenom koja nam služi kao osvješćivanje. To je bitno razlikovati, jer kad smo prisutni tada smo svjesni i naše refleksije koja nam služi za naš osobni rast i razvoj. No, ukoliko je postotak naših samo-kritičkih misli značajan, onda doista imamo iscenirano životno iskustvo i ne sudjelujujemo u protoku života čime propuštamo bogato iskustvo radosti života!
