Podigni glavu, i izvan tvoga dvorišta postoji život

Ovo će sada ispasti kao nekakva teen fora, ali baš ona mi je neki dan otvorila oči nakon dužeg vremena. Gledam tako Graham Nortona neku večer, kad najavi on nekog pjevača, Jack Savoretti, ok – rekoh, da vidimo i tko je taj sad i kako pjeva. Ležim na kauču s jednim zatvorenim okom, Savoretti pusti glas, a vladavina moje, već ionako prenaglašene desne strane mozga, podivlja.

Čovječe, tko je sad ovaj?!

Tko je i gdje njega skrivao?! (taj, ili ti koji jesu nisu ni ludi, jer te ovaj pomete u trenu).

Ukratko, čovjek rastura.

Rastura.

Ok, uzmite me malo sa zadrškom, jer meni kad se nešto svidi, zaista nisam normalna i obično malo pretjeram, ali čovjek je zaista toliko fenomenalan da mi uopće nije jasno kako je moguće da nikad, ali baš nikad nisam čula nijednu njegovu pjesmu na radiju. Televiziji. Igdje. Nigdje.

Ono, udara posred srca. Uzmite sa zadrškom općeprihvaćeni izraz ovih prostora.. Ovaj udara na jedan drugačiji način.

Drugoga dana rekoh – ne budi lijena, pa sjednem za you tube i protubeam malo tog Jacka Savorettija. Ukratko, sjedim ispred računala s razjapljenim ustima. Slušalice na najjače. Miro prolazi pored mene i suflira da stišam. Ono, oštetit ću sluh i slično.

Ma, briga me – odmahujem mu dok i dalje sjedim razjapljenih ustiju ispred svog malog otkrića.

Previše ozbiljno smo shvatili taj fucking mainstream.

Mainstream života. Od „osobnih“ mišljenja i stajališta, političke tuposti, sljepila prema propadanju vlastite države i pravljenja da nas se to ne tiče i da nas nije briga, pa do onoga da svakog dana na televiziji gledamo sve nesposobnije voditelje i voditeljice, gdje god se okrenemo oko nas svira ista glazba. Non stop ista. Isti filmovi na televiziji svakog blagdana, nedjelje, vikenda.

Isti ljudi. Iste ideje. Iste misli.

Nitko nam, pa ni tu ni tamo ne pokaže nekog Savorettija. U bilo kojem smislu i na bilo kojem polju. Sva slobodna mjesta zauzeli su oni odabrani u koje bismo sada valjda trebali gledati kao u svetu kravu. Istina je da ih uglavnom gledamo, slušamo, ili čitamo jer su tu, na izvol’te, a prerijetko sami biramo.

Zamislite ovo, francuska spisateljica napisala je bestseller. I svi u Hrvatskoj polude prije nego što su ga uopće vidjeli. Odbrojavaju. Naslovnica bestsellera (to bi mu trebalo biti ime) iskače iz paštete i obližnjih konzervi. Istina je da nemamo pojma tko je ta žena i zašto je baš ona (i prije nego što smo o njoj slova pročitali) u našim glavama već postala slavna ikona. Ma, knjiga je sigurno dobra, ne mislim da nije, ali možete li zamisliti koliko knjiga još postoji negdje tamo koje treba istražiti, pročitati, koje su vrijedne divljenja, a ne čujemo o njima ništa, nitko o njima ne govori? Ni neće. Nikad neće pronaći svoju paštetu.

Da, netko očigledno odabire za nas, a nije Đelo Hadžiselimović. Odabire istost. Ono što poput zaraze prelazi na naše živote. Spušta se kao prozirna koprena na svakoga od nas. Na svakom polju našeg života.

Živimo u produkciji. Industriji.

I onda zastanem i upitam se – koliko svjetova postoji još paralelno s ovim našim?

Koliko posebnih ljudi i umjetnika u njima još živi i stvara na ovome svijetu?

Koliko dostignuća i ljepota o kojima ne znamo ništa egzistira u našem paralelnom vremenu?

Posebno onih koje nam otvaraju neke druge vizure, osjete, misli, pa ako želite i nove nade i vjeru.

To me nagnalo da razmislim i o teškoj utvrdi u koju pretvaramo svoj život. Istina je da svatko od nas ima svoj životni raspored, svoje obaveze, aktivnosti, izazove s kojima se nosi (ili barem pokušava nositi), ukratko život onakav kakvog poznaje.

Istina je, također, da iz svojih životnih okvira nemamo priliku ni vremena prečesto izlaziti kako bismo vidjeli što još ima tamo na obližnjim livadama, tko njima trči i što se na njima događa. I to je sve ok.

Većina od nas ima svoju budilicu na noćnom ormariću , svoju jurnjavu na posao, red ljudi na poslu, red aktivnosti poslije posla (mogućnosti različitih opcija ograničenih istim vremenskim rokom), red vikenda i godišnjih odmora, red obitelji i prijatelja i onaj (nezasluženo) mali red sebe koji pokušava ugurati u malo preostalo mjesto u svom životu.

I nije to problem. To je samo život.

Problem je kad povjerujemo da je ono što imamo, ono što živimo, ono što vidimo i što pasivno primamo u svoje dvorište jedino što postoji. Ograda i nije tako visoka da ne bismo mogli pogledati izvan tog dvorišta, ali mnogi se jedino zapitaju – Čemu? To ionako nije moje dvorište.

I bit će potpuno u pravu. I u krivu.

Da, nije to tvoje dvorište, ali gle čuda, i u tom nekom dvorištu odvija se neki život. Drugačiji od tvoga. Postoje i tamo neki ljudi, drugačiji od tebe. Postoje i problemi i radosti i veselja. Svi nekako drugačiji od tvoga. I rješenja za koja nisi ni znao da postoje. Gledajući preko ograde dobiješ ideju kako napraviti nešto o čemu nisi ni sanjao. S druge strane te ograde doleti ti, sasvim neočekivano, neka nova misao. Neki impuls. Neka vjera.

I da, svakako si bio u krivu. Izvan tvoga dvorišta, preko tvoje ograde postoji život koji je itekako i tvoj. Pripada ti kao i svima onima koji ga tamo žive. Pripada ti onoliko da bi ti ponudio da vidiš drugačije, da osjetiš nepoznato, da te nagna da učiniš neočekivano, da te nauči, da učini da postaneš veći. Sa svim onim lijepim i ružnim što ti može ponuditi.

Znaš, postoji i drugačije od onoga što živiš. Postoji bolje. Istina, i gore. To gore neka ti bude manji uteg na vagi dok pokušaš postići ono bolje što si vidio. Tek toliko da te zadrži da to postigneš do kraja. Da ne odletiš prije vremena.

Postoje i drugačiji ljudi od onih koje viđaš svakoga dana. Drugačiji u svojim svjetonazorima, nastojanjima, željama i pravcima kojima se kreću.

Ono čemu me podsjetila tako banalna stvar kao što je otkriće jednog novog pjevača (umjetnika), jest da glavu podignem za početak, samo za pedalj više. Da je, za početak, podignem toliko da vidim dalje od svojih cipela. Cipela u kojima svakoga dana jedem isti doručak, slušam istu glazbu do posla, čitam isti portal na internetu kako bih vidjela što ima novoga, razgovaram s ljudima za koje već unaprijed znam što će mi reći i od kojih uglavnom neću ništa novo naučiti niti osjetiti impuls da napravim nešto drugačije, te ostatak dana jurcam u svom uobičajenom ritmu.

Svi nekako zaziremo od nepoznatoga. Sa strahom prilazimo novim stvarima. Ne bi li trebalo biti obrnuto? Ne bismo li trebali zazirati od onih poznatih stvari za koje sada već utvrđeno znamo da nam ne koriste ničemu osim opravdanju da se ne pomaknemo ni pedlja dalje?

Ipak, i unutar te produkcije u kojoj živimo postoje mogućnosti. Istina, dali su nam ih previše kako bi nas natjerali da ih prestanemo istraživati, ali predlažem vam ipak da budete Đelo svog života.

Tražite.

Zapitkujte.

Otputujte.

Okrenite se u suprotnom smjeru od onog u kojem se običavate kretati. Barem ponekad.

Razgovarajte s drugačijim ljudima od vas.

Ne očekujte tako često. Stalno nešto.

Pustite da vas iznenadi.

Čitajte.

Budite sami radije nego s onima s kojima vam se ne da biti da biste stvorili fikciju zajedništva.

Potrudite se uvjeriti da postoji i drugačije da biste rasli.

U konačnici – i mijenjali se.

Jana Krišković Baždarić

https://33etc.blog/2018/05/03/podigni-glavu-i-izvan-tvoga-dvorista-postoji-zivot/