Prije ili kasnije, svi će dijelovi sjesti na svoje mjesto. Do tog vremena, smijte se kroz zbunjenost, živite u trenutku i zapamtite da se sve događa s razlogom.
“I kad se najmanje nadate, kad vjerujete da sve ide krivo, da svaki detalj vašeg života pada u vodu, odjednom se dogodi nešto neočekivano…” – Federico Moccia
Kad se najmanje nadate, nađete unutarnju snagu, uspravite se, odlučite živjeti i želite pobijediti. Nakon kiše uvijek dolazi sunce i nema iznimke od ovog pravila.
Najveći zatvor je vaš um
Svijet želi da budete brzi kako bi uvijek stigli na vrijeme, želi da budete brzi, da pamti samo zvuk vašeg prolaza. Zato kad stvarno shvatite da ne idete nikamo… Onda ubrzate!
Pitanje je, dakle, razumijevanja da život nije trčanje, već smiren hod, kako bismo mogli učiti iz svakog prošlog trenutka, koliko god on bio loš, jer svaki trenutak ima nešto za reći.
Naravno, živjeti je komplicirano, ali oduprijeti se ljuljanju našeg broda za vrijeme plime još je teže. Međutim, zapamtite da nema nemogućih puteva koje treba prijeći: ako padnemo tisuću puta, hoćemo i moći ćemo ustati tisuću i jedan put.
Jednog dana, iznenada, počet ćete pobjeđivati u svojim bitkama
Prije ili kasnije, svi će dijelovi sjesti na svoje mjesto. Do tog vremena, smijte se kroz zbunjenost, živite u trenutku i zapamtite da se sve događa s razlogom.
Budite jaki, oduprite se i borite se bez straha, jer stvari će izgledati teže ako prestanete pokušavati, a prije svega život je DANAS, a ne sutra.
Dobra stvar kada ste dotakli dno je ta što ne možete pasti niže, možete se samo pogurati da izronite na površinu. Rješenje je uvijek gledati prema gore, gurati se čvrsto i izroniti.
Vjerujte i, s pravim impulsom, uspjet ćete: svatko je sposoban popeti se natrag, zahvaljujući instinktu za preživljavanje.
Ako se osjećate kao da ste na dnu ponora, ispravno je ne lagati samom sebi, već priznati i prihvatiti ono što vam se događa, ne negirati već shvatiti da vam tuga koju osjećate govori da trebate zaliječiti svoje emocionalne rane.
Sunce uvijek iznova sja!
I, odjednom, to se dogodi, nešto klikne i u tom trenutku znaš da će se stvari promijeniti, odnosno već su se promijenile. Od tog trenutka stvari više nikada neće biti kao prije… Nikada više.
Patimo više nego što bismo trebali zbog stvari koje nemaju rješenja. Idemo kroz život žudeći za stabilnošću i redom, ali ne shvaćamo da ništa nije mirno: sve što izgradimo je uništeno, ljudi koje volimo odlaze, ono što posjedujemo je izgubljeno, itd..
Prihvaćanje činjenice da je naš život u stalnom kretanju pravi je način da pronađemo poticaj koji nam je potreban da se izdignemo iz ponora i lebdimo, da vidimo sunce. Pali smo i povrijedili se, ali sada smo sposobni zaliječiti svoje rane, oprostiti i sami sebi oprostiti.
Vrlo je važno pokušati izbjeći kolaps, jer nas doticanje dna jako plaši. Ne smijemo dopustiti da brod zaluta, nikada se ne smijemo smiriti ili dopustiti da drugi utječu na nas. Potrebna je hrabrost, ali ako uložite srce u to, uspjet ćete.
Srušite zidove pred sobom i pred vama će se otvoriti novi horizont. Promijenite naočale pa ćete razmišljati o životu na drugačiji način.
Kad začujete očajnički odjek praznine, moći ćete naslutiti da vam život šapće da se suprotstavite, jer tada ćete biti sretni, a sada je vrijeme da budete jaki.
ATMA/lamenteemeravigliosa/Pripremila: Suzana Dulčić
