Jednu od najvećih mentalnih prepreka na radionicama manifestiranja većini polaznika predstavlja sam koncept “oblikovanja vlastite željene realnosti”. Kod mnogih se odmah pojavi sumnja: kako to misliš “vlastita realnost”? Zar nije realnost jedna i jedina, objektivna i nesporna? Kakva je to čudna ideja da svatko ima svoju realnost? Očito, ovo je ključna prepreka jer nema nikakvog smisla pričati o oblikovanju vlastite željene realnosti ako tako što uopće ne postoji. Kako oblikovati nešto čega nema?

Piše: Srđan Roje
manifestiranje.com

Ilustrirajmo ovu ideju primjerom.

I praznina je oblik

Pretpostavimo da ste na nekoj zabavi. Pedesetak ljudi se okupilo u proljetnim suncem okupanom dvorištu, lagano čavrljaju u grupama, svira tiha, smirujuća glazba i atmosfera je vrlo opuštena. Odjednom, iz razgovora koji se vodi među grupicom vaših poznanika nekoliko metara iza vas – kroz graju vam se nekako u uho probije vaše ime. Očito je, netko priča o vama, pretpostavljajući da ga ne čujete.

Da, znate i sami, nije lijepo prisluškivati, ali – tko može odoljeti ponudi da čuje što drugi pričaju o njemu? Potpuno se isključujete iz vlastite konverzacije i s velikim se naporom potpuno usredotočujete na razgovor iza sebe, pokušavajući govorom tijela ni na koji način ne pokazati kamo je vaša pažnja doista usmjerena. Razgovor je vrlo zanimljiv i informativan, ali prisluškivanje slijedom sveprisutnog žamora zahtijeva popriličan napor, tako da svu svoju pažnju koncentrirate na što je moguće preciznije razaznavanje svake izgovorene riječi.

“Sama činjenica da se nešto dogodilo ne znači da ste to i zamijetili, a ako niste zamijetili – za vas osobno je posve isto kao da se nije ni dogodilo.”

Odjednom, par minuta kasnije, dolazi vam prijatelj i pita: “jesi li vidio onog mađioničara, sjajan je”. Zbunjeni ste. Naravno da niste primijetili apsolutno ništa. Vaš je fokus toliko bio usmjeren na zanimljivu pozadinsku konverzaciju da ste u potpunosti propustili činjenicu kako je netko u međuvremenu došao i izveo odličan trik.

Pitanje: da li se, objektivno gledajući, mađioničar uopće dogodio? Dakako da jest. Doista se pridružio zabavi i pokazao dio svog umijeća. Da li ste vi to primijetili? Niste. Da li je pokazani trik na bilo koji način bio ili postao dio vaše realnosti? Ne. Što se vas tiče – kao da se ništa sličnog nikada nije ni dogodilo. Mogli biste s lakoćom proći i detektor laži koliko ste uvjereni da tu nikakav mađioničar nije niti primirisao.

Majmunska posla

Možda ćete konstatirati kako se ovakve stvari događaju rijetko i kako samim time ovaj primjer nije dovoljno ilustrativan da bismo ga proglasili normalnom životnom situacijom, ali tome jednostavno nije tako. Dopustite da vam dokažemo: riješite sljedeći filmski test. Vrlo je kratak, neće vam uzeti niti dvije minute, a izvanredno je ilustrativan.

Važno: obećajte sami sebi kako ćete ovaj tekst nastaviti čitati TEK kada pogledate video. Bit će vam žao ako ga preskočite. Ionako ćete ga poželjeti pogledati nakon što pročitate ostatak teksta, ali onda će vam već glavna poanta biti jasna pa će i učinak biti slabiji.

I? Kako ste prošli? Šokantno, zar ne?

Eto, to je lijep primjer “vlastite realnosti”. Sama činjenica da se nešto dogodilo ne znači da ste to i zamijetili, a ako niste zamijetili – za vas osobno je posve isto kao da se nije ni dogodilo. Iz te je perspektive pitanje “objektivne realnosti” sasvim akademsko. Da, doista, ona postoji, događa se stalno, ali svatko od nas u svojoj svijesti oblikuje, njeguje i reagira samo na vlastitu presliku, verziju, kopiju i interpretaciju tih takozvanih “objektivnih događaja”. Svatko od nas gradi svoju osobnu, subjektivnu realnost koja doista jest dijelom temeljena na predlošku zvanom “objektivni događaji”, ali istovremeno – ta je naša osobna slika samo odjek onoga što se doista dogodilo.

“Naša je subjektivna realnost tek ogledalo objektivne, promatrana kroz prizmu osobne percepcije.”

Možete to pogledati i na sljedeći način: jeste li primijetili kako, kada ste živčani, umorni i neispavani, svi oko vas djeluju nervozno i histerično, ostavljajući dojam da im je trenutno jedini životni cilj izbaciti vas iz takta? Jednako tako, ima dana kada smo toliko dobre volje da i najgore vijesti i nedaće iz okoline prihvaćamo sa osmjehom i veseljem – obično se kaže kako gledamo svijet “kroz ružičaste naočale”. Okolnosti su iste. Samo je naša percepcija različita, a zajedno sa percepcijom mijenja se i doživljaj okolnih događanja.

Naša je subjektivna realnost tek ogledalo objektivne, promatrana kroz prizmu osobne percepcije. Uvijek. Od toga se ne može pobjeći.

Pa kad je tome već tako – logika je jasna: svjesno oblikujući osobnu percepciju, koja se za razliku od objektivne realnosti može u cijelosti staviti pod svjesnu kontrolu, oblikujemo i vlastitu realnost.

Postojiš li kad te ne gledam?

Dakako, uvijek se može tvrditi kako je ovakav pogled previše intuitivan i premalo “znanstven”, no iznenadili biste se. Možda ste čuli za staru zen pitalicu (koan) koji kaže: “ako je stablo palo u šumi, a nikog nema da to primijeti – da li je proizvelo zvuk”?

Filozof George Berkeley je 1710. prokomentirao kako osjeti postoje samo kada je tu netko da ih percipira, pa ako ih nitko nije percipirao – to se ne može nazvati zvukom, pošto je “zvuk” već po samoj definiciji riječi samo reakcija uha na vibracije u zraku.

Albert Einstein i Niels Bohr, obojica među najvećim fizičarima dvadesetog stoljeća, komentirajući rane zaključke kvantne fizike otišli su čak i korak dalje! Einstein je upitao Bohra da li doista vjeruje da Mjesec ne postoji ako ga nitko ne gleda, na što mu je Bohr odgovorio da koliko god Einstein snažno pokušavao – ne bi to nikako mogao ni dokazati, ni osporiti, čime je pitanje iz znanstvene perspektive nerješivo.

“Okolnosti nisu važne. Važna je samo naša reakcija na njih.”

Napominjemo kako su to bili rani dani kvantne fizike; kasnije je nedvojbeno općeprihvaćeno kako sva materija u odsutnosti promatrača postoji samo kao polje mogućnosti i pripadajućih im vjerojatnosti. Tek svijest promatrača fiksira realnost, a kakvu će realnost fiksirati umnogome ovisi o percepciji i očekivanjima promatrača. Vas. I vaše svijesti. Za više detalja oko ovog pitanja svakako pogledajte ovaj kratak, petominutni video isječak.

Znamo. Zbunjujuće je. Ali je istovremeno i izuzetno samoosnažujuće. Da li doista imamo moć oblikovati čak i takozvanu objektivnu realnost?

Da.




Hrabra tvrdnja, ali istovremeno i slabe praktične koristi, pošto je za vas i vaš život jedino važan onaj vaš osobni odraz, vaša preslika, vaša verzija, vaša osobna percepcija objektivne realnosti – koja, ako i postoji, ne utječe bitno na našu sreću, uspjeh i zadovoljstvo. Okolnosti nisu važne. Važna je samo naša reakcija na njih.

Sada će vjerojatno biti jasna i ova poučna zen pričica: dva budistička redovnika gledaju zastavu kako se vijori na vjetru i svađaju se. Jedan tvrdi da se zastava miče, a drugi da se vjetar miče. Prilazi im Hui-neng (jedan od osnivača zena) i kaže: “Gospodo! Ne miče se vjetar. Ne miče se ni zastava. Vijori se samo vaš um”.

No, naš “gorila eksperiment” osim ove, ima i drugu iznimno važnu i neobično inteligentnu poantu kada nam na kraju dokaže kako oni koji čekaju gorilu često propuste ostale neočekivane događaje. O punom značaju te natuknice – sljedeći put.

www.manifestiranje.com