Bez iskustva transcendencije čovjek je uvijek ili destruktivan ili rob vjerskog i društvenog autoriteta koji mu zapovijedima i zakonima nameću moral i kontrolu u ponašanju. Duhovnost je unutarnji proces koji traži potpunu predaju. Ne traži vjeru koja je vezana za religiju; duhovnost ima znanje i sigurnost viših vrijednosti. Vanjski oblici duhovnosti – rituali, dogme i institucionalne religije su lažna imitacija duhovnosti. Religija ne dozvoljava sumnju, nema jasnu percepciju i počiva na dogmi, a duhovnost daje višedimenzionalnu sliku i naprosto traži propitivanje i traženje istine koja je Božanska. Duhovnost teži ekspanziji svijesti, religija nameće okvire.
Duhovnost se ne može izjednačavati s religijom
Početak razmišljanja o svrsi života vodi ka duhovnosti. Duhovnost je unutarnji proces. Vanjski oblici duhovnosti, rituali, dogme i institucionalne religije su lažna imitacija duhovnosti. Autentična duhovnost počinje jedino u ličnosti procesom njene individuacije, kako bi apstraktni Duh dobio svoje konkretno oličenje. Sve što je izvan toga nije duhovnost.
Bez iskustva transcendencije čovjek je uvijek ili destruktivan, ili je rob vjerskog i društvenog autoriteta koji mu zapovijedima i zakonima nameću moral i kakvu takvu kontrolu u ponašanju.
Duhovnost se ne može izjednačavati s religijom. Svaka je religija samo mali dio božanske istine, stvorena da fokusira ogromnu panoramu ljudske mašte koja tvrdi da predstavlja ili zamjenjuje istinu.
Religije su kao jedna od sedam boja sunčeva spektra. Svaka za sebe kaže da je prioritetna bijela svjetlost.
Religija daje dvodimenzionalnu sliku stvarnosti, ne dozvoljava sumnju, nema jasnu percepciju, počiva na dogmi. Duhovnost daje višedimenzionalnu sliku i naprosto traži propitivanje i traženje istine koja je Božanska. U materijalnom svijetu podložna je manipulaciji zbog nesavršenosti osjetila materijalne prirode čovjeka.
Religije su institucije koje najviše brinu o sebi i svojim materijalnim interesima; birokratizirane su. Duhovnost traži potpunu predaju. Ne traži vjeru koja je vezana za religiju; duhovnost ima znanje i sigurnost viših vrijednosti.
Sam život trebao bi se odvijati po načelima dharme i sanatana-dharme kao višeg principa. Dharma predstavlja cjelokupnost moralnih, društvenih i religijskih načela. Sanatana-dharma je vječna ili univerzalna pravednost, zakon. Učenja sanatana-dharme znana su kao apauruseya, što znači da nisu utemeljena na ličnosti nego na načelima. Rišiji (mudraci) nisu pronašli duhovne zakone, već su ih otkrili, tj. primili u meditaciji ili od svojih duhovnih učitelja i iz svetih spisa.
Sat sanatana dharma je odnos između individue i univerzuma te dharma ujedno podrazumijeva i vječnu, kozmičku mudrost, zakon i akciju. Sat – istinsko, sanatan – vječno i univerzalno, dharma – ono što sadržava i održava univerzum. Tako je sat sanatan dharma ono što drži društvo i civilizaciju u zajedništvu putem ispravnog življenja. U širem smislu označava upoznavanje s vječnim zakonima univerzuma koji upravljaju svime. Potraga za njima te primjena ovih zakona za dobrobit sviju je način primjene sat sanatan dharme.
Opis planine nije planina
J. Krishnamurti kaže: „Smatram da ne postoji put do istine, njoj ne možete prići nijednim putem, nijednom religijom, nijednom sektom. To je moja točka gledišta, kojoj sam potpuno i bezuvjetno dosljedan. Istina, budući neograničena, neuvjetovana, nepristupačna nijednim postojećim putem, ne može biti organizirana; niti ijedna organizacija treba biti osnovana da vodi ili prisiljava ljude uz bilo koji poseban put. Ako to shvatite, tada ćete uvidjeti kako je nemoguće organizirati vjeru. Vjera je čisto osobna stvar, i ne trebate i ne smijete je organizirati. Ako to učinite, postaje mrtva, kristalizirana. Postaje religija, sekta, vjerovanje koje se izlaže drugima. To je ono što svi širom svijeta pokušavaju učiniti. Opis nije opisano; ja mogu opisati planinu, ali opis nije planina, i ako se uhvatiš u opis, kao što većina ljudi radi, onda nikada nećeš vidjeti planinu. Kada neko izgubi duboko intiman odnos s prirodom, tada hramovi, džamije i crkve postaju važni.“
Razlike među religijama izvor su mržnje. Svaka od njih svojata pravo na istinu, zaboravljajući da potječu iz istog izvora i u njega se vraćaju. Sve religije imaju i etički sustav. Kroz povijest zagovarali su ga i filozofi s najnaprednijim mislima, ali, nažalost, uvijek prevlada ljuska sebičnost, nema solidarnosti koja omogućava opći napredak. Jedan je od osnovnih postulata svih religijskih skupina tolerancija, no, nažalost, to je samo floskula, retorika bez istinske želje da se primjeni. Tolerancija traži i nekakvo odricanje i iako je to vjersko poslanje, nitko se ne želi ničega odreći. Vlada isključivost, legitimitet im proizlazi iz sile, a poslovica kaže: „Sila Boga ne moli.“
Postoji zanimanje za duhovnost, uvijek je i postojala, ali su bili brojni razlozi koji su je onemogućavali. U knjizi H.P. Blavatsky napisane 1889. godine, “Ključ teozofije”, piše: „Ja vjerujem da ima nekoliko razloga za to. Između ostaloga, možemo spomenuti da je prvi: izuzetna reakcija plitkih materijalističkih teorija koje sada prevladavaju među znanstvenim učenjima. Drugi: generalno nezadovoljstvo vještačkom teologijom raznih kršćanskih crkvi, zatim i veliki broj sekti u međusobnom konfliktu koji se svakodnevno povećava. Treći: sve veća očiglednost činjenice da vjerovanja koja su uzajamno kontradiktorna ne mogu biti istina, što znači da ono što nije dokazano ne može biti stvarno. Ovo prirodno nepovjerenje u konvencionalne religije samo se pojačava i njihovim potpunim neuspjehom da održe moral i pročiste mase i društvo. Četvrti: uvjerenost od strane mnogih i znanje nekolicine da negdje mora postojati sustav, filozofski i religiozni, koji neće biti samo spekulativan, već znanstven, i, konačno, vjerovanja da se takav sustav može pronaći samo u učenjima koja datiraju puno prije svih modernih religija.“
Nakon punih sto dvadeset godina ove su misli aktualne i danas, kao da se nije ništa promijenilo. Djelomičan napredak ostvaren je širenjem vedskog učenja zahvaljujući i Heleni Blavatsky (sadrži i učenje budizma koje isto vuče izvore iz Veda), a kasnije i nizu izvornih indijskih učitelja (gurua) koji su širili svoja učenja na Zapadu, kao što su Vivakenanda, Paramahamsa sa svojim impersonalističkim učenjem, zatim predstavnik raja-yoge Swami Rama.
Dolazi i niz drugih koji donose i upućuju u tehnike hatha-yoge što je poprimilo i efekt masovnosti bez duhovne dubine.
Duhovnost je egzaktno i empirijski nemjerljiva
Za ovu temu interesantna nam je kozmologija koja je prikazana u Vedama ili točnije Puranama koje nazivaju petim Vedama. Duhovnost je vezana za najviše sfere, iz tog razloga potrebno je i poznavati kozmologiju. Tumačenje duhovnosti i kozmologije na jedan novi način, može se reći izvoran na Zapad donosi A.C. Bhaktivedanta Šrila Praphupada svojim dolaskom u Ameriku 1965. godine. Objavljuje Bhagavad-gitu kakva jest, potom Šrimad-Bhagavatam i niz drugih popratnih knjiga. Njegova djela sačinjavaju pravu biblioteku vedske filozofije, religije, književnosti i kulture. To je najtemeljitija osnova za početak istinskoga duhovnog učenja, s tim što je počeo okupljati i učenike kako bi širili duhovnu misiju i učenje koje je prorekao još duhovni vođa iz petnaestog stoljeća Šri Caitanya Mahaprabhu, prethodnik Šrila Prabhupade, nastavljača Brahma-sampradaje (učeničkog naslijeđa).
Duhovnost je egzaktno i empirijski nemjerljiva. Protuteža je racionalnosti i empiričnosti egzaktnih nauka. Kod duhovnosti naglasak je na osobnim iskustvima; područja su to koja nisu istražena, neke druge dimenzije koje se drastično razlikuju od današnjih ljudskih spoznaja. Duhovnost teži ekspanziji svijesti, religija nameće zadane okvire što je u konačnici dogma.
Duhovnost je istinsko znanje
Duhovnost predstavlja istinsko znanje, a opisano je u Bhagavad-giti (13.8-12) gdje Krišna kaže:
“Poniznost, odsutnost ponosa, nenasilje, snošljivost, jednostavnost, prilaženje vjerodostojnom duhovnom učitelju, čistoća, postojanost, samoovladanost, odricanje od predmeta osjetilnog zadovoljstva, odsutnost lažnog ega, opažanje bijeda rođenja, smrti, starosti i bolesti, odvojenost, nevezanost za djecu, ženu, dom i ostalo, staloženost u ugodnim i neugodnim okolnostima, neprestana neokaljana predanost Meni, težnja ka životu na osami, nevezanost za druženje s velikim brojem ljudi, shvaćanje važnosti samospoznaje i filozofska potraga za Apsolutnom Istinom – to proglašavam znanjem, a sve je ostalo neznanje.”
U komentaru stiha Šrila Prabhupada kaže: „…Što se tiče znanja koje je ovdje izloženo, njegovi se elementi mogu pojasniti na slijedeći način.
Poniznost znači da ne bismo trebali žudjeti za zadovoljstvom da nam drugi iskazuju počast. Materijalno shvaćanje života budi u nama žarku želju za uživanjem u počastima, ali s gledišta čovjeka koji posjeduje savršeno znanje – koji zna da nije ovo tijelo – sve što se odnosi na tijelo beskorisno je, bilo čast bilo nečast. Ne bismo trebali žudjeti za tom materijalnom varkom. Ljudi žele biti poznati po svojoj religioznosti i zato se katkad, ne shvaćajući načela religije, pridružuju nekoj organizaciji čiji članovi ne slijede načela religije, ali se predstavljaju kao religiozni učitelji. Što se tiče istinskog napretka u duhovnom nauku, osoba treba na temelju ovih odlika prosuditi koliko je napredovala.
Obično se smatra da biti nenasilan znači ne ubijati ili ne uništavati tijelo, ali, zapravo, biti nenasilan znači ne nanositi drugima patnju. Ljudi su pod utjecajem materijalnog shvaćanja života opčinjeni neznanjem i stalno pate zbog materijalnih bijeda. Ako ne nastojimo uzdignuti ljude na razinu duhovnog znanja, vršimo nasilje. Trebamo im pokušati pružiti pravo znanje, tako da mogu biti prosvijetljeni i izbavljeni iz materijalne zapletenosti. To je nenasilje.
Snošljivost znači da trebamo naučiti podnositi tuđe uvrede i izraze nepoštovanja. Ako netko nastoji napredovati u duhovnom znanju, drugi će mu često nanositi uvrede i ophoditi se prema njemu bez poštovanja. To je za očekivati, jer je materijalna priroda tako uređena. Možemo se suočiti s mnogo zapreka na putu napredovanja u duhovnom znanju, ali trebamo biti snošljivi i odlučno nastaviti napredovati.
Jednostavnost znači da trebamo otvoreno, bez dvoličnosti, otkriti pravu istinu, čak i neprijatelju.
Što se tiče prihvaćanja duhovnog učitelja, ono je veoma bitno, jer bez uputa vjerodostojna duhovnog učitelja ne možemo napredovati u duhovnom nauku. Učenik treba vrlo ponizno prići duhovnom učitelju i ponuditi mu sve vrste službi, kako bi mu duhovni učitelj, zadovoljan njime, podario sve blagoslove. Vjerodostojni je duhovni učitelj božji predstavnik i zato će učenik, ako ga duhovni učitelj blagoslovi, zahvaljujući njegovim blagoslovima odmah postati napredan, bez slijeđenja propisanih načela. Drugim riječima, onaj tko bez sustezanja služi duhovnog učitelja može lakše slijediti propisana načela.
Čistoća je prijeko potrebna za napredovanje u duhovnom životu. Postoje dvije vrste čistoće: vanjska i unutarnja. Vanjska se čistoća održava (redovnim, svakodnevnim) kupanjem, a unutrašnja neprestanim mišljenjem na Boga i pjevanjem Njegovog Imena. Taj proces pročišćava um od nagomilane prašine prošle i sadašnje karme.
Postojanost znači da trebamo odlučno nastojati da napredujemo u duhovnom životu. Bez takve odlučnosti ne možemo vidno napredovati.
Samoovladanost znači da ne smijemo prihvatiti ono što predstavlja smetnju na putu duhovnog napretka. Trebamo se naviknuti da djelujemo na taj način i odbacimo sve što se protivi putu duhovnog napretka. To je pravo odricanje.
Osjetila su tako snažna da uvijek žude za osjetilnim uživanjem. Ne bi smo trebali udovoljavati tim nepotrebnim zahtjevima. Osjetila trebamo zadovoljiti samo da bismo održali tijelo u dobrom stanju, kako bismo mogli obavljati svoju dužnost na putu napredovanja u duhovnom životu. Najvažnije i najneobičnije osjetilo je jezik. Ako netko može vladati jezikom, onda će najvjerojatnije moći vladati i drugim osjetilima. Uloga je jezika kušanje i vibriranje. Zato, prema pravilima, jezik uvijek treba kušati ostatke satvične hrane ponuđene Bogu i pjevati Božje ime i slave. Uši trebaju slušati o Bogu. To je proces predanog služenja i iz ovih stihova možemo shvatiti da Bhagavad-gita jednostavno objašnjava nauk o predanom služenju ili bhakti. Predano je služenje glavni i jedini cilj.
Lažni ego je poistovjećivanje tijela s jastvom. Kad shvatimo da nismo tijelo već duhovna duša, dolazimo do svoga pravog ega. Ego postoji. Lažni se ego osuđuje, ali pravi ego ne. U vedskoj književnosti (Brhad-aranyaka Upanisada 1.4.10) rečeno je – aham brahmasmi: „Ja sam Brahman, ja sam duh.“ Taj doživljaj jastva „ja sam“, postoji i u oslobođenu stadiju samospoznaje. Osjećaj jastva naziva se egom, ali kad se odnosi na nestvarno tijelo, naziva se lažnim egom. Kad se osjećaj „ja sam“ odnosi na stvarnost, to je pravi ego. Neki filozofi kažu da trebamo odbaciti ego, ali ne možemo odbaciti ego, jer ego predstavlja osobnost. Naravno, lažno poistovjećivanje s tijelom moramo odbaciti.
Trebamo pokušati shvatiti patnje koje potječu od rađanja, starenja, obolijevanja i umiranja. Proces rođenja opisan je u raznim vedskim spisima. U Šrimad-Bhagavatamu vrlo su slikovito opisani život nerođena djeteta, njegov boravak u maternici, njegove patnje itd. Trebamo jasno shvatiti da je rađanje patnja. Budući da smo zaboravili patnje boravka u maternici, ne tražimo nikakvo rješenje za uzastopno rađanje i umiranje. U vrijeme smrti živo biće biva izloženo svim vrstama patnje i one su opisane u autoritativnim spisima. O tome trebamo raspravljati. Što se tiče bolesti i starosti, svatko ima osobna iskustva. Nitko ne želi biti bolestan i star, ali ne može izbjeći bolest i starost. Ako nemamo realan pogled na očigledne bijede materijalnog života, uzevši u obzir patnje smrti, starosti, bolesti, razne vrste nasilja, nesreća, ratova, katastrofa i sl. nećemo imati poticaj za napredovanje u duhovnom životu.
Što se tiče nevezanosti za djecu, ženu i dom, to ne znači da prema njima ne trebamo ništa osjećati. Oni su prirodni predmeti privrženosti, ali kad nisu povoljni za duhovni napredak, ne smijemo biti za njih vezani.
Sreća i nesreća popratne su pojave materijalnog života. Trebamo ih naučiti podnositi, kao što nam Gospodin savjetuje u Bhagavad-giti. Dolazak i odlazak sreće i nesreće nikad ne možemo spriječiti. Zato trebamo biti odvojeni od materijalističkog načina života i samim tim staloženi u sreći i nesreći. Obično se radujemo kada dobijemo nešto poželjno i tugujemo kada dobijemo nešto nepoželjno, ali kad smo utemeljeni na duhovnom položaju, te nas stvari neće uznemiravati. Da bismo dostigli tu razinu, moramo nepokolebljivo predano služiti.
Kad se prilagodimo duhovnom načinu života, prirodno se nećemo željeti družiti s materijalističkim ljudima. To bi se protivilo našoj naravi. Osoba može sebe ispitati, vidjevši koliko je sklona životu na osami, bez nepoželjna društva. Onaj tko slijedi spomenuta načela prirodno nema ukus za nepotrebne zabave jer shvaća da je sve to samo gubljenje vremena. Ima mnogo istraživača i filozofa koji proučavaju razne teme materijalističkog društva, ali prema Bhagavad-giti takav istraživački rad i filozofska spekulacija nemaju nikakvu vrijednost. Manje ili više su besmisleni. Prema Bhagavad-giti, trebamo filozofskim rasuđivanjem istražiti prirodu duše.
Što se tiče samospoznaje, ovdje je rečeno da je bhakti-yoga posebno praktična. Čim je riječ o predanosti, mora postojati odnos između Nad-duše i individualne duše. Individualna duša i Nad-duša ne mogu biti istovjetne, barem ne u bhakti, shvaćanju života utemeljenom na predanosti. Individualna duša služi Vrhovnu Dušu vječno, nityam, kao što je jasno rečeno. Stoga je bhakti, predano služenje, vječno.
Šrimad-Bhagavatam (1.2.11) objašnjava: „Poznavatelji Apsolutne Istine znaju da se Jastvo spoznaje u tri različita stadija, kao Brahman, Paramatma i Bhagavan.“ Bhagavan je posljednja riječ u spoznaji Apsolutne Istine. Stoga trebamo dostići tu razinu razumijevanja Svevišnje Božanske Osobe i predano služiti Gospodina. To je savršeno znanje.
Poniznost – prvi korak do spoznaje Boga
Ovaj proces koji počinje poniznošću i nastavlja se do spoznaje Vrhovne Istine, Apsolutne Božanske Osobe, nalikuje stepenicama koje vode od prizemlja do najvišega kata. Idući tim stubama, mnogo ljudi dolazi do prvoga, drugoga ili trećega kata, ali ako netko ne dođe do najvišega kata – nalazi se na nižoj razini znanja. Ako se želi nadmetati s Bogom i istodobno napredovati u duhovnom životu, bit će osujećen. Ovdje je jasno rečeno da razumijevanje nije moguće bez poniznosti. Onaj tko sebe smatra Bogom je najumišljeniji. Premda ga zakoni materijalne prirode uvijek osuđuju, živo biće zbog neznanja misli: „Ja sam Bog.“ Stoga je amanitva, poniznost, početak znanja. Trebamo biti ponizni i znati da smo podređeni Svevišnjem Gospodinu. Živo biće biva podvrgnuto utjecaju materijalne prirode zato što se pobunilo protiv Svevišnjega Gospodina. To moramo spoznati s čvrstim uvjerenjem.“
Tomislav Prašević
