Potaknuta iskustvima ljudi jednako kao i onim osobnim pišem ove redove.
Kada se osvrnete oko sebe vidite mnoge nesretne ljude. Neki toga nisu čak nisu ni svjesni već žive po nekim ustaljenim obrascima naučeni da ne traže više od toga što trenutno imaju.
Odakle krenuti? Možda od ljubavi obzirom da je ona početak svega, sveprožimajuća sila i jedina istinska motivacija.
Što je sa ljubavi danas?
Ljudi često ulaze u odnose nesvjesni svojih stvarnih potreba, ulaze u odnose iz nekog „moranja“, jer je „vrijeme“, iz straha da će ostati sami i mnogih drugih (u suštini sličnih) razloga. Ostaju u tim istim odnosima jer ne vide izlaz, jer je „kasno“ za nešto drugo, jer su financijski vezani za partnera ili iz straha „Što će biti dalje sa mnom ako krenem dalje?“. U osnovi većina privatnih odnosa temelji se na nekom obliku ovisnosti i straha što je u startu karta za vlak koji ide u obrnutom smjeru od odredišta na koje želimo stići.
Što je sa svjetonazorima?
Naša iskustvo i shvaćanje je dakako osobno, no ono što sam do sada primijetila je da su ljudi mahom izgubili sebe i odvojili se od stvarne ljudske prirode kako bi zadovoljli nametnute kriterije pojedine zajednice u kojoj su se (u pravilu) našli lišeni slobode izbora i objektivne prosudbe.
Separacija od vlastitog JA dovodi do jake potrebe da se prepoznamo u nečemu i tom nečemu pripadamo. Nije važno da li je to nešto politička stranka, nacionalnost, religija ili klub navijača. Bit je ista, ista potreba se krije iza svega. Potreba da negdje pripadamo. No zaboravljamo kako pripadati možemo jedino sebi.
Zbog odvajanja od sebe tražimo to ispunjenje na mjestima na kojima ga nikada nečemo naći, a kada se sretnemo s nekim tko „ne pripada“ istoj grupi (uvjetno rečeno grupi) kao mi, upadamo u iskušenje da branimo „svoje“. I u konačnici postajemo jedni drugima rivali.
Poistovjećujemo li se mi to s nekom zajednicom jer smo putem uspjeli zaboraviti tko smo?
Nećemo zbog toga biti ispunjeniji niti sretniji, a samo se još više odvajamo od stvarne čovječje prirode. Čovjek čovjeku nije vuk. Tome svjedoče situacije kroz koje se vidi stvarna priroda čovjeka, priroda koja teži zajedništvu. Svi smo pod istim nebom i kada primjerice dođe do neke prirodne katastrofe ili potrebe nekog djeteta da mu se spasi život, nestaju razorne moći separacije koju daje strah od nepripadanja. Ostaje samo ljubav. Ljubav koja ne traži ništa zauzvrat a dobiva ispunjenje kroz stvarno zajedništvo. Ne ono koje dolazi kroz um, već ono koje dolazi kroz srce. Srce je ono što nas povezuje energetski, i međusobno i individualno. U srcu leži božanska iskra koja nas sve čini jednakima. Iskustva su ono što nas čini jedinstvenima. Bog nas sve jednako voli, ne postoje manje ili više vrijedni ljudi. U toj različitosti se krije ljepota mogućnosti.
Na nama je iz kojeg kuta ćemo na različitost gledati. Ako gledamo sa strane straha, različitost će nas ugrožavati. Da bi gledali kroz ljubav trebamo voljeti sebe i sebi se vratiti. U svakom od nas postoje traume koje nas u tome koče, što iz ovog, što iz prošlih života. Duša krije odgovore na pitanja gdje te traume počinju i što je našem unutarnjem djetetu potrebno da bi prihvatilo sebe.
Prihvaćanje sebe vodi u prihvaćanje svega oko sebe i razumijevanje. Nakon toga sve dolazi fluidno. Imati sebe znači imati sve. Nikad nije kasno za novi početak.
~ Dagmar Ivas ~
Elysia (Dagmar Ivas), vidovnjakinja, intuitivni vodič, healer.
https://www.facebook.com/ElysiaWandian
https://www.facebook.com/eartharian
[email protected]
mob: 095 372 0080
Više o autoru pročitajte ovdje.
