Duhovnost je opsežna tema i nemoguće je sve objasniti u jednom članku. Ona je također iznad shvaćanja pet čula, uma i intelekta i može se iskusiti samo kroz redovnu duhovnu praksu. Želja nam je putem ovog članka potaknuti radoznalost naših čitatelja za Duhovnošću te ih motivirati da započnu ili povećaju svoju duhovnu praksu.
Prema duhovnoj znanosti, od početka stvaranja, vrijeme možemo podijeliti na četiri glavne ere: Satyayuga, Tretayuga, Dwaparyuga i Kaliyuga. Trenutno živimo u eri Kaliyuge koja se još naziva i era razdora. Kao što poljoprivrednik uzgaja usjeve prema godišnjim dobima, tako je i duhovni put za svaku eru unaprijed određen. Shodno tome, maksimalnu duhovnu dobrobit možemo dobiti ako radimo duhovnu praksu u skladu s vremenom ili erom.
U doba Satyayuge, prosječna duhovna razina čovjeka je iznosila 70%. S obzirom da su ljudi u Satyayugi duhovno bili jako blizu Bogu, mogli su razumjeti preneseno značenje zapisa iz Svetih spisa. Stoga je u toj eri najprikladnija duhovna praksa bila Put znanja. Kako su godine prolazile ljudi su duhovno nazadovali te više nisu mogli učinkovito pratiti Put znanja jer nisu mogli potpuno shvatiti ili iskusiti duhovno znanje Svetih spisa.
Stoga je u sljedećoj eri (Tretayuga) najprikladnija duhovna praksa bila pokora i meditacija. No, za razliku od današnjih pokora i meditacija, tadašnja primjena je bila vrlo intenzivna. Na primjer, za pokoru bi ljudi stajali na jednoj nozi nekoliko mjeseci, mogli su ući u duboko stanje meditacije te biti bez vode i hrane po nekoliko godina. Zapravo je tako intenzivna pokora i meditacija bila potrebna da bi se napravio značajan duhovni napredak na tom putu. U današnje vrijeme je gotovo nemoguće raditi takav oblik duhovne prakse da bi bila učinkovita bez obzira koliko ju radili.
Kako je vrijeme prolazilo, ljudi su još više duhovno nazadovali i nisu mogli podnijeti teške strogosti puta pokore i meditacije. Stoga je u sljedećoj eri (Dwaparyuga) koja je uslijedila obredno Bogosluženje postalo najprikladniji oblik duhovne prakse. Ljudi bi provodili u detalje razrađene obrede i žrtvene vatre, koji su trajali danima, tjednima i mjesecima, sa sastojcima koji su imali najviši postotak duhovne čistoće (Sattva). Duhovna djelotvornost obreda je ovisila o mnoštvu čimbenika kao što je razdoblje u danu, mjesecu ili godini u kojem se provodi, provodi li ga duhovno uzvišeni svećenik te je li pod nazorom Sveca. U današnje vrijeme nemamo vremena niti druga potrebna sredstva kako bismo učinkovito pratili ovaj put.
U današnjoj eri je prosječna duhovna razina 20%, stoga bi bilo izuzetno teško pratiti navedene puteve da se dostigne stanje Bogospoznaje (Moksha). Većina ljudi ima poprilično iscrpljujući životni tempo, upravo zato je pojanje (ponavljanje) Božjeg Imena najlakša duhovna praksa za takav način života. Pojanje nema ograničenja, može se pojati bilo gdje i bilo kada. Na primjer, možemo pojati u sebi dok putujemo na posao, dok vježbamo ili radimo kućanske poslove.
Izvor: SSRF; Opći koncepti u Duhovnosti
