Preuzimate li odgovornost za svoje postupke?
Jeste li u životu sudionici ili prolaznici? Dopuštate li da se svijet „vrti oko vas“ ili se angažirate za mijenjanje svijeta na bolje? Čak i kada mislite da ste samo promatrači, svaka misao koju imate o nekoj situaciji/osobi/predmetu mijenja frekvenciju istog. Dokazano je i znanstveno da se fokusiranjem na nešto stvara kvantni tunel koji mijenja vibraciju tog fenomena. Primjerice, posjete u bolnicama su dopuštene iz razloga ne samo što su se ljudi osjećali bolje, već što je empatija koja je poslana tim osobama napravila veći dio iscjeljenja nego samostalan doktorski angažman. Koliko ovakva informacija ima utjecaja na Vas?
Idući dalje s preuzimanjem odgovornosti da smo mi ti koji stvaramo ovakav svijet, ne samo djelima (gradeći kuće, zgrade, terene, itd.), već i samim mislima, mi smo ti koji možemo mijenjati koncept svijeta koji se većini ne sviđa. Ako pogledate misli koje Vam uglavnom „prolaze glavom“, uvijek će to biti u podudarnosti sa okolinom koja se nalazi oko Vas. Pozitivne osobe koje iskreno rade na iscjeljivanju drugih, uvijek su u okruženju koje ih prihvaća, a oni koji to ne žele, ne mogu se dugo niti zadržati u blizini tih osoba, jer im je vibracija nepodnošljiva za ljude teških misaonih obrazaca. Iscjelitelji su ljudi poput snažne rijeke koja ide samo prema naprijed, ne osvrćući se što se dogodilo već prije tjedan dana, a kamoli prije desetljeća.
Ovime želim naglasiti da je antiratno razdoblje preveliki apsurd koji se i danas spominje duž čitave RH. Bili to „ljevaci“ ili „dešnjaci“, „crni“ ili „crveni“, mržnja kojom je posuta zemlja radi čina koji se dogodio prije 25 godina mora prestati, glas o tome ne smije biti predmet rasprava. Nadam se da je jasno da članice EU, kao i one izvan nje komentiraju na ovakvu našu neslogu i post-ratno razdoblje koje traje daleko duže nego što je zamislivo sa izrazitim podsmjehom. Oni koji se pronađu u ovom kontekstu, neka razmotre je li ispravno to što rade i hoće li uopće išta postići s time?
Vratimo se na preuzimanje odgovornosti kako bismo promijenili situaciju prvotno u nama samima, a tek onda možemo razmišljati o nekakvoj okolini, državi, pa i svijetu. Mnogi od čitatelja se vraćaju na stranice duhovnog sadržaja kako bi „okrijepili“ dušu i izbavili je od crnila koje se nalazi posvuda po svijetu. Želim reći da niti jedan sustav nije nastao preko noći, za sve mora postojati čvrsta volja i ustrajnost, nikako drugačije ne možemo postići kvalitetne ciljeve. Pa i ako naša djeca, ili njihova budu uživali trud koji smo dali kako bismo promijenili sebe, oni će vidjeti zašto je rad na samima sebi toliko značajniji od rada samo na okolini, jer – mnogo je teže promijeniti sebe, negoli svijet. I Buddha se tu ističe sa recitalom: „onaj tko pobijedi samoga sebe, tu pobjedu ne može odnijeti niti vrijeme, niti država, niti anđeli pa niti sam Bog“.
Naša dužnost je mijenjanje vlastitih zastarjelih obrazaca ponašanja – prihvaćanje mora biti važnije od diskriminacije; ljubav mora biti ustupljena svakome, mržnja mora biti zatrta; razumijevanjem ćemo doći do međusobnog dogovora, škrtost je put prema siromaštvu; davanje mora biti dio ljudskog ponašanja, laži nema mjesta u ovome svijetu…
Davno sam čuo za Ho’oponopono tehniku koja kaže da smo odgovorni za svaku situaciju u kojoj se nađemo, čak iako nismo osobno sudjelovali u kreiranju iste. Dr. Ihaleakala Hew Len, jedan od praktikanata te tehnike, izliječio je cijelu psihijatrijsku ustanovu izgovarajući riječi: „Što god da sam učinio za prisutnost ove situacije/bolesti, molim Te da mi oprostiš, žao mi je. Hvala Ti što razumiješ moje pogreške i dopuštaš mi da ispravim svoje misli. Volim Te.“ Ova rečenica ne mora biti izravno ovakva, može se i reći: „Žao mi je, Oprosti, Hvala Ti, Volim te“. – ostalo će napraviti podsvjesni um.
Davor Predavec, portal3svijesti.org
