Rast i razvoj događa se tek kad oba ova sastojka uđu u našu psihu i to po strogo definiranom redoslijedu!
Postoji jedan univerzalni psihološki princip koji je temelj razvoja i promjene. Lako ga je zamisliti kao neku vrstu hormona rasta ili vitamina, analogno fizičkom tijelu. Kad uđu u psihički „krvotok“, sve u našem životu počinje rasti i skakati. Ako ti vitamini nisu dovoljni, imamo mentalni “rahitis”, venemo i smrzavamo se u svom razvoju.
Samo su dva najvažnija “vitamina” koji osiguravaju održivi razvoj. Suptilnost leži u činjenici da oni moraju ući u naš život određenim redoslijedom, inače ni iz toga neće proizaći ništa dobro.
1. Vitamin broj jedan – majčinska, ženska ljubav
Vitamin broj jedan je ljubav, koju možemo nazvati “majčinskom”, “ženskom”. To je bezuvjetna ljubav, odnosno nisu potrebni uvjeti za njezinu pojavu i očitovanje. To je vrsta ljubavi kojom žene vole svoju djecu (govorimo o normalnim, neiskrivljenim majkama), to im se događa sasvim prirodno.
Ovdje je on mali, crveni, uplakan mališan, “kaka” stotinu puta dnevno, razboli se, ne dopušta vam spavanje, kvari stvari, zahtijeva stalnu pažnju, ovisi o apsolutno svemu.
Tada odraste, a zajedno s njim rastu i “nevolje”. Bez obzira što činio, bez obzira kakva iskušenja, sudbine i priče donosi njegov život, svi se mogu okrenuti od njega, ali njegova majka i njezina ljubav uvijek će ostati s njim.
Odrastajući u takvim uvjetima, osoba sa svakim vlaknom duše osjeća da je netko voli. To je tako totalni osjećaj: vrijedan sam ljubavi i ljubim, bez obzira što se dogodilo, i to se nikada neće promijeniti. Ništa ne treba zaslužiti, postati poseban, donijeti neki uspjeh, biti lijep, pametan, nešto drugo da bi bio voljen. Voljen sam jednostavno zato što jesam.
2. Vitamin broj dva – očinska ljubav
Vitamin broj dva – ljubav “muški”, “očinski” uvjetovana. Ona je muška, jer, po prirodi, to je ta ljubav koja se daje ljudima najviše organski.
To je ljubav koju treba zaraditi: postupcima, karakternim osobinama, postignućima. Ona nam je poznata puno bolje od prve: tako se najčešće odnosimo prema sebi, postavljajući određene zahtjeve za ono što bismo trebali biti, što postići, koje mjesto na svijetu zauzeti da bismo mogli polagati pravo na svoju i tuđu ljubav.
Upravo ta ljubav kuca u naše sljepoočnice brojem kilograma, godina, diploma, novca, obvezne seksualne privlačnosti. Čitav je moderni svijet sada izgrađen oko ove vrste ljubavi, tako da neću ni kopati oko nje, toliko razumijete sve bez mene.
Uvjetna i bezuvjetna ljubav također su dva krila ptice, ne mogu postojati jedno bez drugog, inače ptica jednostavno neće letjeti. To je ono što uočavamo posvuda: većina nas živi u stanju nokautirane vrane: jedno krilo zadnjom snagom klapa i iz nekog razloga ne odlazi s tla.
Svaka od ovih vrsta ljubavi ima svoje prednosti i nedostatke. Bezuvjetna ljubav naš je sigurnosni jastuk, naš životni temelj, bez kojeg počinjemo ne živjeti, već jednostavno preživljavati, svake minute dokazujući svijetu da smo dobri i vrijedni ljubavi.
Bezuvjetna ljubav je datost, ne treba je zaslužiti, ali kao na žensku ljubav općenito se ne može utjecati: ona ili postoji ili ne postoji. Uvjetna ljubav postoji točno dok ne ispunimo njezine zahtjeve, a to je naš stalni poticaj da rastemo, ne padamo, ne silazimo, cijenimo. Dobra je upravo zato što točno znamo kako na nju utjecati.
A sada najvažnija stvar.
Rast i razvoj bilo kojeg živog bića događa se tek kad oba od ovih vitamina za rast uđu u našu psihu i to po strogo definiranom redoslijedu: prvo mama, zatim tata, prvo bezuvjetna ljubav pa uvjetovana, prvo prihvaćanje pa promjena.
Ali nevolja je u tome što nam suvremeni svijet praktički ne pruža iskustvo bezuvjetne ljubavi, ne znamo kako je biti voljen bez ikakvih uvjeta, kad vas netko prihvati.
U idealnom slučaju, ovu bazu djetetu postavlja majka u prvih 5 godina života: ona ga oplođuje ovom ljubavlju tako da mu ništa neće biti zastrašujuće u životu, možete iznijeti uvjete, zahtjeve, grditi, prisiljavati ga na promjenu – ovo će biti samo poticaj za rast, a neće potpuno uništiti samopoštovanje i život u cjelini.
Mislim da ste već pogodili što mislim o svemu tome. Koju god temu da uzmemo – brak, djeca, težina, veze, uspjeh, bilo koji drugi pokušaj da nešto promijenimo u našem životu, automatski se uključuje naša “očinska” pozicija – da iznesemo zahtjeve za sebe, počnemo ih ocjenjivati, predajemo se i dajemo ljubavi zeleno svjetlo dok ih ne dosegnemo.
A značajan dio tih pokušaja promjene neće uspjeti, nije teško predvidjeti. Odgojeni smo u takvoj stvarnosti, ovo je gotovo refleks. Nismo imali takve mame, tate često uopće nisu postojali. Sad se zbog toga može pasti u infantilizam i osude. Ili možete odrasti, početi razumijevati i sami osiguravati svoje potrebe.
Tada nije teško shvatiti da, ako želimo da se neka tema počne razvijati u našem životu, prvo moramo prihvatiti i voljeti ono što jest. Sebe takvog kakav jeste, u svojoj težini, izgledu, statusu, s takvim svojstvima. Takvi kakvi jeste. Bez ikakvih zahtjeva, bez očekivanja promjene. Potpuno se slažući s tim, već smo u redu.
Nitko od nas ne treba raditi ništa sa sobom da bi bio voljen i vrijedan ljubavi. Provedite na tome onoliko vremena koliko je potrebno. I lako ćete osjetiti kad postoji dovoljno.
Kod djece se to također događa – trebaju majku, idu pod suknju, neprestano upijaju njezinu ljubav. I odjednom, u nekom trenutku, postaju u stanju odvajati se, biti s drugim ljudima, osjećati potrebu za drugim vezama. U redu, puni su.
U našoj ljubavi prema sebi se događa isti učinak – kad je ima dovoljno, razdvajanje se događa samo od sebe. A onda postajete sposobni prijeći na sljedeću fazu – uvjetovanu ljubav, koja aktivno zahtijeva promjene.
Jedino se upozorenje odnosi na to da za odraslu osobu to više nije jednokratna opcija – morat ćete proći obje ove faze prije bilo kakvih promjena. Prvo prihvatite i volite ono što jest, a tek onda promijenite.
Prevela s ruskog: Iva Jukić / yogajournal.ru
