“U prve dvije godine djetetovo ponašanje i njegove misli programira uglavnom majka. Ovaj program tvori početni okvir njegovog scenarija, “primarni protokol” o tome tko bi trebao biti, odnosno treba li biti “čekić” ili “nakovanj”. Kada dijete navrši šest godina, njegov životni plan je spreman. Dobar predškolski odgojitelj može čak predvidjeti kakav život očekuje dijete, hoće li biti sretno ili nesretno, hoće li postati “pobjednik ili gubitnik (žrtva)”.
Psihijatar Eric Berne je stvorio teoriju transakcijske analize kao način objašnjenja ljudskog ponašanja. Vjerovao je da analiza socijalnih transakcija pruža bolji uvid u pacijenta. Autor je poznatog koncepta programiranja scenarija i bio je prvi psihijatar koji je primijenio teoriju igara na području psihijatrije. Berne je uvjeren da je život svake osobe programiran do pete godine života i da svi živimo u skladu s tim scenarijem.
Donosimo izbor citata ovog izvanrednog psihijatra o tome kako je mozak programiran.
1. Scenarij – životni plan koji se postupno razvija, a koji se formira u ranom djetinjstvu uglavnom pod utjecajem roditelja. Ovaj psihološki nagon velikom snagom gura čovjeka naprijed, prema njegovoj sudbini, i to vrlo često bez obzira na njegov otpor ili slobodni izbor.
2. U prve dvije godine djetetovo ponašanje i njegove misli programira uglavnom majka. Ovaj program tvori početni okvir njegovog scenarija, “primarni protokol” o tome tko bi trebao biti, odnosno treba li biti “čekić” ili “nakovanj”.
3. Kada dijete navrši šest godina, njegov životni plan je spreman. To je bilo dobro poznato svećenicima i učiteljima srednjeg vijeka, koji su govorili: “Ostavite mi dijete do šeste godine, a onda ga uzmite natrag. Dobar predškolski odgojitelj može čak predvidjeti kakav život očekuje dijete, hoće li biti sretno ili nesretno, hoće li postati “pobjednik ili gubitnik (žrtva)”.
4. Plan za budućnost sastavlja se uglavnom prema obiteljskim uputama. Neke od najvažnijih točaka mogu se otkriti prilično brzo već u prvom razgovoru s pacijentom, kada terapeut pita: “Što su vam roditelji rekli o životu kad ste bili mali?”
5. Dijete iz svake upute, u kojem god neizravnom obliku bila formulirana, pokušava izvući imperativnu srž. Tako on programira svoj životni plan. To nazivamo programiranjem, jer učinak direktive poprima karakter stalnosti.
Dijete roditeljeve želje doživljava kao zapovijed, takve mogu ostati cijeli život ako se u njemu ne dogodi neka dramatična promjena ili događaj. Samo velika iskustva, kao što su rat, velika promjena u životu ili ljubav koju roditelji ne odobravaju, mogu mu dati trenutno puštanje na slobodu.
Promatranja pokazuju da životno iskustvo ili psihoterapija također mogu osloboditi, ali puno sporije.
Smrt roditelja ne uklanja uvijek čaroliju. Naprotiv, u većini slučajeva to je čini jačom.
6. Najčešće, dječje odluke, a ne svjesno planiranje u odrasloj dobi, određuju sudbinu osobe.
Bez obzira na to što ljudi misle ili govore o svom životu, često se čini da ih neka moćna privlačnost vuče na drugu stranu, vrlo često uopće ne u skladu s onim što piše u njihovim autobiografijama ili radnim knjižicama.
Oni koji žele zaraditi gube, dok se drugi nekontrolirano obogaćuju. Oni koji tvrde da traže ljubav samo izazivaju mržnju među onima koji ih vole.
7. U životu osobe se predviđa ishod scenarija, propisuje ga roditelj, ali je nevažeći dok ga dijete ne prihvati.
Naravno, usvajanje nije popraćeno fanfarom i svečanom procesijom, ali svejedno, jednoga dana dijete može reći s najvećom iskrenošću: „Kad odrastem, bit ću isto što i mama“ (što može biti: „Udati ću se i roditi što više djece”) Ili “Kad budem velik, bit ću poput oca “(što može biti: “Biti ću vojnik.”).
8. Programiranje se uglavnom odvija na negativan način. Roditelji pune glave ograničenjima. Ali ponekad daju dopuštenje.
Zabrane otežavaju prilagođavanje okolnostima (neadekvatne su), a dopuštenja daju slobodu izbora.
Dozvole ne vode dijete u probleme ako ih ne prati prisila. Pravo je rješenje jednostavno „moguće“, poput npr sviranja. Nitko ne prisiljava dječaka da svira. Želi – svira, ne želi – uzima instrument kad hoće i kada to okolnosti dopuštaju.
9. Dozvola nema nikakve veze sa poticanjem popustljivosti. Najvažnija su dopuštenja dopuštenja za ljubav, promjenu, uspješno rješavanje svojih zadataka. Osoba s takvim dopuštenjem odmah je vidljiva, kao i ona koja je vezana svim vrstama zabrana. (“Njemu je, naravno, bilo dopušteno da misli”, “Bilo joj je dopušteno da bude lijepa”, “Dozvoljeno im je da se raduju.”)
10. Još jednom treba naglasiti: biti lijep (kao i biti uspješan) nije pitanje anatomije, već roditeljskog dopuštenja. Anatomija, naravno, utječe na ljepotu lica, ali samo kao odgovor na osmijeh oca ili majke može kćeri lice procvjetati pravom ljepotom.
Ako su roditelji u svom sinu vidjeli glupo, slabo i nespretno dijete, a u kćeri ružnu i glupu djevojčicu, to će im i biti tako.
econet.ru / Pripremila za Atmu: Iva Jukić
