Veličanstvena rijeka
Zanimljivi su vedski zapisi o toj slavnoj rijeci. Opisana je kao moćna, povoljna i velika rijeka koja je za Vedsku civilizaciju imala izuzetan značaj. Posebno je slavljena u Rig Vedi, gdje je opisana kao veličanstvena, vrlo široka i vrlo čista rijeka ogromnog tijeka od planina do oceana, centralna u području sedam rijeka. Spominje se i u Mahabharati. Njenu povijest opisuju Purane, a u Šrimad Bhagavatamu ee spominje na mnogim mjestima i vezano za različita povijesna doba. ŠB 9.16.23 je spominje kao značajno veliku rijeku, a ŠB 1.7.2 je spominje kao rijeku prisno povezanu s Vedama i čistom duhovnošću. Tekla je sjevernom i sjeverozapadnom Indijom, od Himalaja do Arapskoga mora (slika je ispod). Spisi također spominju (Mahabharata) i periode njenog opadanja i presušivanja. Rečeno je da je „presušila“, „zaronila ispod (upajjamaana)“, „izgubila se (vinashana)“.
Satelitska snimka otklanja sve sumnje
Do danas se u Indiji rijeku Sarasvati poistovjećivalo sa jednom manjom skoro presušenom rijekom, koja teče samo za vrijeme monsunskih kiša, po imenu Ghaggar-Hakra, čije se korito nalazi u pustinji. Vedske opise ove nekadašnje rijeke učenjaci su uglavnom smatrali pjesničkim uveličavanjima ili su ih smatrali mitološkim. Nedavne satelitske snimke (krajem prošlog stoljeća) otkrile su presušeno korito puno veće rijeke, koje obuhvaća i Ghaggar, a veličinom i tokom savršeno odgovara opisima iz Veda. Geološka ispitivanja zemlje tog područja definitivno potvrđuju da je tuda zaista tekla velika rijeka. Njeno korito je ponegdje bilo široko i preko 7 km. Proračuni ukazuju da je prestala biti velika rijeka davno prije 3000. pr.n.e., a presušila najkasnije oko 2000 ili 1900. pr.n.e.. Tako ovo korito predstavlja fizičko svjedočanstvo o starosti vedskih spisa. Doista masivno svjedočanstvo, s obzirom da je dugačko više od tisuću kilometara. Ono svjedoči o vedskoj starosti od daleko prije 3000 pr.n.e. Uz to, ono govori i u prilog vjerodostojnosti vedskih zapisa o povijesti drevnog svijeta.
Velika arheološka nalazišta
Otkriće Sarasvati na očigledan način prikazuje Indsko-sarasvatsku civilizaciju kao zamirući ostatak u tom području već davno prisutne vedske kulture. Bolje rečeno, ostatak jednog njenog dijela. Nakon tog otkrića, otkrivena su brojna druga arheološka nalazišta na lokacijama uz i oko Sarasvati, te dalje ka istoku. Mohenjo-Daro i Harappa više ne izgledaju kao centar ove civilizacije, već više kao periferija. Istraživanja se šire i dalje, šireći i predodžbe učenjaka o davnosti i prostranosti ove drevne kulture. U ovim okolnostima teorija o invaziji Arijaca gubi skoro svaki smisao, jer su očito „Arijci“ tu bili od davnina, inače ne bi slavili presušenu rijeku s kojom ionako nikada ništa nisu imali. I vedski ljudi i vedska književnost su tu već morali postojati davno prije 3000 pr.n.e.
Bitno je spomenuti i to da je danas dobro poznato da su svi brojni drevni gradovi Indsko-sarasvatske civilizacije bili napušteni po svoj prilici već i prije 2000 pr.n.e. Napušteni su zbog presušivanja Sarasvati i čitavog sustava rijeka koje su donosile vodu ovom području. Sve je to bilo dio jedne velike i duge katastrofalne suše koja je, prema arheo-geografima, pogodila široki pojas zemlje od Sjeverne Indije do Egejskog mora (Grčka). To uključuje i mnoge od tadašnjih civilizacija svijeta, uključujući i Mezopotamiju, Egipat i Egejsku (preteča drevne Grčke). Suša je trajala otprilike od 2300 pr.n.e. do 2000 pr.n.e., a bila je praćena razornim poplavama, tektonskim pomacima, mijenjanjem toka mnogih rijeka. Stanovnike doline Inda i Sarasvati nisu otjerali, dakle, nikakvi osvajači, već je to učinila majka priroda po volji sudbine kojoj se primoran pokoriti svatko. Ovi veliki klimatski poremećaji su bili razlog okončanju ove drevne civilizacije.
Autor: Yamuna Jivana das (Josip Karuza)
