Image by Freepik

Prejedanje je čin koji vam omogućuje da magično kontrolirate stvarnost i mijenjate je po svojoj volji. Ovo nije nešto čega se lako odreći.

atma.hr – 52




Pitanje koje si postavlja svaka osoba koja se susreće s problemom viška kilograma i želi ga razumjeti jest postoji li ikakva veza između mog karaktera, osobina ličnosti, odgoja koje uvelike određuje moje ponašanje i ovog poremećaja prehrane?

Povezanost poremećaja prehrane i osobnosti

U proteklih pet godina pojavile su se prve studije koje potvrđuju da ljudi koji kompulzivno jedu imaju prilično stabilan skup karakteristika osobnosti, a te karakteristike nisu rezultat pretilosti ili poremećaja u prehrani, već su postojale mnogo prije nego što je osoba počela doživljavati slične probleme.

Ispostavilo se da ljudi koji u svojoj strukturi osobnosti imaju tendenciju da zadovolje potrebe drugih ljudi mogu biti skloniji pretilosti, jer u društvenim situacijama jedu kako bi ugodili drugima. Tko bi to pomislio!

Doista, vrlo tipična crta koja se nalazi u strukturi osobnosti ljudi s prekomjernom težinom je:

1. Zadovoljiti potrebe drugih

To je, u principu, jedno od temeljnih obilježja osobe s poremećenim odnosom prema hrani. Onog trenutka kada si kažemo da ćemo se za svoje potrebe pobrinuti kasnije, nakon što smo učinili nešto za drugoga, zapravo sebe prepoznajemo manje vrijednima od drugih. Ići na posao s temperaturom znači priznati da su potrebe vlasnika tvrtke, šefa ili klijenta važnije od vaših. Volontiraj i pomozi prijatelju koji ti nije ni blizak, popravi stan – također.

Osjećam svoju nesposobnost da kažem “ne” kada se od mene traži pomoć, štoviše, stalno se uplićem u situacije u kojima je potrebno žrtvovati svoje – vrijeme, novac, snagu – u korist nekog drugog.

Čak i kad je riječ o najbližima, kojima se bezuvjetno priznaje pravo na naše slobodno vrijeme i energiju, valja procijeniti kakva je računica – koliko se često potrebe muža i djece pokažu važnijima od vaših? Ako idete svi zajedno u šetnju – tko bira rutu i što je točno predmet razgovora – što će biti zanimljivo djeci, kamo bi suprug volio ići ili što biste vi više voljeli? Ako idete u kino, koliko često pogledate film koji vas zanima? Kada birate svoj odmor? Kupujete obiteljski automobil? Planirate obiteljski odmor?

atma.hr – 52




Postavite si sva ta pitanja i provjerite imaju li vaša obitelj ili bliski odnosi prostora za zadovoljenje vaših osobnih potreba. I na kraju, vi i vaša obitelj otiđite u restoran ili sjednite na večeru. A onda si kažete, tiho, nečujno: “Ne, ovaj put će sve biti kako ja želim!”.

Navikli smo gledati samoprijekor žena koje vlastitu mladost, ljepotu, zdravlje i karijeru polažu na oltar obitelji i djece. Ovo je tipičan, prepoznatljiv primjer.

Davanje prioriteta tuđim potrebama ispred vlastitih je manifestacija izrazito niskog osjećaja vlastite vrijednosti. Ako osjećam svoju nisku vrijednost, to znači da se ljubav i priznanje moraju steći na drugi način.

Ali postoji i važan unutarnji sloj. Svaki put kad žrtvujem svoje potrebe, povrijedim samu sebe i osjetim, htjela to ili ne, snažan osjećaj ljutnje. Ne znajući kako to izraziti, prestravljena sam da ću izgubiti ljubav drugih jer sam si dopustila da se naljutim i gutam svoj bijes. To je skrivena funkcija koju napadi prejedanja najčešće nose kod kompulzivnih osoba koje jedu i opijaju se: sakriti, potisnuti, ugušiti, utopiti bijes koji bjesni iznutra u kalorijama.

MEDICINSKI MEDIJ

2. Odvojenost od emocija

Kroz niz godina, mijenja se odnos osobe s potisnutom ljutnjom s drugim ljudima. Znamo da nema veze bez sukoba. Ako je moj cilj u potpunosti izbjeći svaki sukob, onda mi je cilj izbjeći intimnost. Počinjem funkcionirati na određenoj udaljenosti s voljenom osobom, kao da je ne dodirujem. Doista, tada nema sukoba.

Budući da redovito vršim nasilje nad vlastitim tijelom (svima je poznat osjećaj mučnine u cijelom tijelu koji prati prejedanje), odvajam se i od tijela, odnosno pokušavam s njim postojati na distanci. Prestajem osjećati što jedem, pijem, prestajem osjećati gotovo sve osim intenzivne fizičke boli – ili blaženog ništavila.

Pojavljuje se stanje odvojenosti od vlastitih emocija, usporedivo s onim što ljudi doživljavaju kad dugotrajno uzimaju jake antidepresive. Mrzim ovu usporedbu, ali djeca koja doživljavaju dugotrajno fizičko ili seksualno zlostavljanje u obitelji su u sličnom stanju. Ovdje sam – ali ne sasvim ovdje, prisutan sam – ali ne mogu ništa osjećati.

Jedna klijentica mi je na prvom terminu, na pitanje jede li da bi se nosila s negativnim emocijama, sasvim iskreno i domišljato odgovorila: “Počinjem jesti puno prije nego što se bilo kakva emocija pojavi, tako da nakon toga sigurno ništa neću osjetiti.”

I to pokazuje snagu prejedanja kao moćnog magičnog čina. Prejedanje je čin koji vam omogućuje da magično kontrolirate stvarnost i mijenjate je po svojoj volji. Ovo nije nešto čega se lako odreći.

Oni koji pate od morbidne pretilosti često se žale na stalne fizičke bolove – bole ih mišići, leđa su napeta od opterećenja, otečene noge. Blaženo ništavilo, stanje istinskog zaborava je moguće postići tijekom čina jedenja. Zato pravi kompulzivni proždrljivac nužno doživljava stanje “izgubljenosti” tijekom djela proždrljivosti. Otišla sam u kuhinju po jedan keks – probudila sam se kad je paket nestao. Htjela sam uzeti šaku oraha – pojela sam ne sjećam se koliko.

atma.hr – 52




3. Perfekcionizam

Začudo, ali prvim dvjema karakteristikama, kao da to nije dovoljno, vrlo često se dodaje perfekcionizam. Nažalost, u današnjem svijetu, u kojem su muškarci osuđeni na natjecanje jedni s drugima, a žene na natjecanje s muškarcima, perfekcionizam dopušta samo dva moguća scenarija – pobjedu ili poraz.

Što znači biti perfekcionist, za razliku od osobe sposobne za značajna postignuća? Koja je razlika? Vrlo je jednostavno: budući da sam perfekcionist, ne ostavljam prostora za pogreške.

Psihički zdrava osoba u određenim je trenutcima još uvijek u stanju odbiti postizanje cilja, jer prijeti oduzimanjem zdravlja, uništavanjem veze ili samo oduzima previše vrijednih godina života. Osobe s poremećajem hranjenja, s druge strane, odlučuju potpomoći pad vitalnosti čokoladom i slatkišima kako bi došli do cilja.

Zato je, kada odlučim izgubiti težinu, toliko važno ne samo odrediti koji je moj konkretni cilj – koliko ću smršaviti u gramima, već i razumjeti koliko je to realno. U suprotnom, nedostižna savršena slika “mršavog mene” nastavit će beskonačno – uostalom, moglo je biti i bolje, moglo je biti ne 30 kg, već 35, ne 25 cm, već 30 …

4. Vrijeme se ne može gubiti

Osobe s poremećajem hranjenja često navode da kad navečer konačno sjednu odmoriti se, iznenada uoče kuglu prašine ispod ormara i skoče usisavati, ili razmišljaju o rublju koje treba baciti u perilicu, nedovršeni izvještaj ili nedovršen džemper. Na poslu, kod kuće se doslovno vrte kao vjeverica u kotaču, mogu samo ležati i odmoriti se jedino ako imaju jako visoku temperaturu.

Slobodno vrijeme nije dio dana koji se uzima zdravo za gotovo – ono se mora zaraditi, a kad se zaradi, produktivno ga treba iskoristiti. To je razlog zašto vrlo učinkovite terapije prejedanja temeljene na razmišljanju, svjesnosti i meditaciji tako često ne uspijevaju kada se pokušaju odraditi same za sebe.

Ne mogu se osjećati da radim nešto vrijedno i značajno za sebe, dopuštam si “raditi gluposti”, koje se ne mogu ocijeniti opranim suđem ili usisanim centimetrima.

atma.hr – 52




5. Iracionalna negativna uvjerenja

Nesvjesno kompulzivnih proždrljivaca preplavljeno je negativnim uvjerenjima o sebi, svojevrsnom mantrom za neuspjeh, ružnoću. U dubinama gotovo svakog proždrljivca gnijezde se čisti spletovi takvih misli – neprivlačan sam, nisam dovoljno pametan, nisam talentiran. Ne znam što ću sa svojim životom, ja sam promašaj, ja sam loša majka i žena, beskoristan otac i slično. Sve je to manifestacija niskog samopoštovanja, o čemu smo već govorili.

Lijepo mišićavo tijelo postaje ne samo cilj, već i simbol. Na neki potpuno iracionalan način uvjerena sam da ću biti dobro ako je moje tijelo dobro. Postat ću vitka i lijepa – osjećat ću se kao dobra kći, majka ili žena. A prije toga – ne, ne. Iz te kvalitete proizlazi jedna krajnje neugodna posljedica pa tako i za nas terapeute.

Nemoguće je kompulzivnom proždrljivcu dati kompliment na način da ga on čuje, “pusti ga unutra”. Često dobre riječi samo izazivaju neugodu, zbunjenost – što da radim s tim informacijama? Sasvim dobro znam što s informacijom koliko sam loš – imam iskustva, ali što da radim s činjenicom da sam dobar? Što učiniti s rukama, nogama, očima? Mogu li se nasmiješiti ili ne?

U kritičnim slučajevima pozitivna povratna informacija izaziva napade akutne sumnje (“Govoriš mi to jer moraš, za to si plaćen ili želiš nešto dobiti od mene”), iritacije i ljutnje.

Prema mom iskustvu, jedna je klijentica, čuvši da smatram da je njezin trud u programu značajan, briznula u plač, ne iz zahvalnosti ili olakšanja, već zato što je to bio jedini legitiman način da mi izrazi svoj bijes bez razbijanja glave.

Sljedećih četvrt sata nakon plača vikala je na mene polušaptom da govorim ono što trebam reći i da mi ni malo ne vjeruje.

Ovo nisu sve značajke, ali su možda najvažnije.

psiholog Svetlana Ilyina

ATMA/econet.ru/Pripremila: Suzana Dulčić