Smrt nije kraj

Kada osoba umre, rodbina plače: “Otišao je. Napustio nas je.” Ali, što je otišlo? Otišao je dio osobe koji niste poznavali. Tijelo je prekrivač osobe i ono je još uvijek tu, ali je otišla stvarna osoba. Ako je tijelo prekrivač, tko i što smo mi? To se pitanje prirodno nameće i svako ljudsko biće trebalo bi odvojiti vrijeme da ga sebi postavi i na njega odgovori.

Kada krećemo na neko putovanje, prirodno je raspitati se što nas čeka na našem odredištu i pripremiti se na naš boravak tamo. Smrt je jedno od putovanja na koje ćemo sigurno otići i prirodno je raspitivati se što nas čeka i kako se pripremiti.

A odgovori su dostupni. Na primjer, već smo rekli da tijelo nestaje, ali ne i duša. Stoga, ako smo mi duša, što je ona?

Iskreno govoreći, rijetka su mjesta koja nude jezgrovite i jasne odgovore na takva pitanja, a jedno od njih drevni su tekstovi Istoka kao što je Srimad-Bhagavatam, koji objašnjava: “Duša je samoobasjana, iznad rođenja i smrti, neograničena vremenom i prostorom i stoga iznad svake promjene.” (11.28.35)

Isto tako kaže (11.22.50) da upravo kao što osoba promatra rođenje i smrt drveta kao različite od sebe, isto su tako rođenje, smrt i različite aktivnosti tijela odvojene od nje. Duša se nalazi unutar tijela i odvojena je od materijalnih aktivnosti koje ono čini. Svjesnost našega bića struji tijelom baš kao što zrak struji kroz unutrašnjost posude, ali je od nje odvojen. Svjesnost je stoga simptom duše unutar tijela.

Chandogya Upanisada (6.3.3) opisuje da je sjedište duše srce. Ono je izvor energije tijela. Srce se može promijeniti, kao u slučaju transplantacije organa. Međutim, čim duša napusti tijelo, čak ni mehaničko srce ne može održati tijelo aktivnim. Ono se jednostavno gasi.

Svetasvatara Upanisada govori o veličini duše. Uspoređuje je s deset tisućitim dijelom vrha vlasi kose. Duša je tako sićušna da se ne može vidjeti i budući da je nematerijalna, nevidljiva je osobama koje nemaju probuđena duhovna osjetila i razumijevanje. Stoga je materijalna znanost ne može otkriti. Znanost pokušava dokazati dušu pogrešnim parametrima opažanja. Možemo napraviti usporedbu pokušaja spoznaje okusa osjetilom vida. Okus se nikad neće moći spoznati vidom. Na sličan način duša se ne može spoznati materijalnim sredstvima, ali to ne znači da njeno postojanje nije dokazivo. Potrebno je koristiti duhovne parametre spoznaje.

Bhagavad gita – “Rečeno je da je duša nevidljiva, nepojmljiva i nepromjenljiva. Znajući to, ne bi trebao žaliti za tijelom.” (2.25)

Katha Upanisada opisuje da se unutar tijela – više od osjetila, više od uma i suptilnije od inteligencije, nalazi čisto Jastvo. To je Jastvo skriveno u svim bićima, ali je vidljivo osobama oštrog intelekta.

Stoga, prisustvo duše može se otkriti razvijanjem duhovnog znanja i razumijevanja. Upravo je ta duša naš vječni duhovni identitet, pun vječnog znanja i blaženstva za kojim uvijek žudimo. Naravno, to znači da su pravi smisao i sreća koje oduvijek tražimo zapravo u nama samima. Oni jesu mi.

Duhovno se probuditi jednostavno znači doći do tog razumijevanja, baš kao da se budimo iz sna u kojem smo mislili da smo tijelo te se sada povezujemo s našom stvarnom duhovnom prirodom.

Umiranjem ne gubimo taj dio sebe. Štoviše, oslobađanjem od tijela prilazimo mu čak i bliže. Nastavlja se pustolovina otkrivanja našeg stvarnog identiteta. To samo postaje lakše. Naravno, bitno je napomenuti da to nije slučaj s prisilnim ‘oduzimanjem vlastitog života’. Prema zakonu karme osoba koja počini samoubojstvo još se dublje zapliće u krug materijalnih rađanja i umiranja.

Stephen Knapp