Možda nam se vremenom jasnije pokaže kako sreća nije emocija ili psihološko stanje koje se samo po sebi može postavljati kao cilj i postizati, već da je ona prije simptom (posljedica) prethodno postignute konstelacije drugih uvjetujućih faktora: Ravnoteže, harmonije, unutarnje snage i stabilnosti te da smo u krivom naprežući se da budemo sretni, kao što smo u krivom ako liječimo temperaturu, a ne žarište u organizmu kojemu je temperatura posljedicom.
Piše: Miroslav Prvulović
Nije baš mali broj duhovnih i produhovnih teorija i koncepata u kojima se računa na pozitivno-poželjno posljedično djelovanje osjećaja sreće na naše tijelo i tzv. sudbinu. U jednom slučaju se to odnosi na ozdravljenje, dobro zdravlje i odlično psihofizičko funkcioniranje, u drugom – na sveukupnost poželjnih životnih dešavanja, prijatan životni ambijent, harmonične međuljudske odnose, itd. Računa se, dakle, da se, u manjoj ili većoj mjeri, energija sreće prelije iz naše unutrašnjosti na sve nabrojane domene.
Što doista i ima nekakvo utemeljenje u našim iskustvenim okvirima. Malo je vjerojatno da netko zna nesretnu i depresivnu, a uspješnu i odličnog zdravlja osobu.
Kako je u ovom slučaju sreća primordijalni faktor – preostaje samo imati ju, inducirati, naći se, biti u stanju svijesti ili psihološkom stanju kojem je osjećaj sreće podloga, unutar nas sveprožimajuća energija. Uvjet nimalo lak, budući da smo po inerciji, maltene po civilizacijskoj isprogramiranosti, navikli da nam strujanje sreće ide od vani ka unutra: sretni smo ako nešto imamo, dobijemo, zaradimo, ako nam sve ide po volji ili onako kako želimo i sa životnim dešavanjima i s odnosima s ljudima kojima smo okruženi, na koje smo upućeni.
Promjeniti smjer, od unutra ka vani, nije nimalo lako, inducirati apriori stanje ili osjećaj sreće koje će se onda prelijevati na vanjske povoljnosti te da nas one dalje inspiriraju i time zatvore (zatvorimo) krug.
Uzmimo da smo nekakvom konceptualnom akrobatikom ipak raspoloženi i spremni izvesti takav preokret, ali nas onda čeka vrlo praktičko pitanje: KAKO?!
Iskustvo nam kazuje da je nemoguće svojevoljno mijenjati svoje emocije, imati, inducirati jedne, a odbaciti ili neutralizirati druge. Da je to lako i lako izvodivo, odavno bismo svi mi mnogo drugačije funkcionirali. Na primjer, znano nam je kako energije emocija, dopirući iz nekih dubina našeg bića, umiju biti tako jake, da nam sasvim poremete misaone tokove, čak – blokiraju sam rad uma; ili – posebice smo nemoćni pred valovima jakih osjećaja, tzv. tjelesnih emocija (bolova, itd.).
Ostaje da se oslonimo na um, da nam on bude navigatorom u procesu, da nam pozornost navodi na osjećaj sreće, da upotrijebi sve znane instrumente i načine (na primjer, afirmacije, fokus na pozitivnom, itd.) te da bismo ju dozvali u svoj dom, u svoju psihu, svijest, unutrašnjost. Mi se možemo u tom smjeru naprezati, iz mnogih objavljenih iskustava u primjeni takvih koncepata vidimo da mnogima takav napor i polazi za rukom. Kako je cijelo ovo nastojanje s pozitivnim “predznakom”, jer težimo sreći i sretnim životnim dešavanjima (zar u tome može biti nečeg lošeg?) – uzimamo da se radi o dobrom procesu. S nešto više opreznosti i mudrosti promatrano – ipak nikako ne možemo biti sigurni da li je tako (da se radi o dobrom i ispravnom procesu) i na nekoj dubinski psihološkoj razini, ili u dešavanjima s našom energetikom te – u dugoročnijoj, višegodišnjoj i višedecenijskoj perspektivi. Kako ne možemo imati uvide u te sfere, da i ne izvodimo zaključke u vezi s njima, neka samo ostane sačuvan prostor za već iskazanu sumnju.
Sagledajmo cijeli fenomen iz nekih drugih kutova…
Zadesi nas, kao faza ili trajnije, ritam ili način življenja kojim nas se održava ili čak mi sami sebe održavamo u kroničnoj premorenosti, napetosti, iscrpljenosti, jer imamo previše dnevnog angažiranja, previše utroška Energije, a premalo ili nimalo odmora, kao akumuliranja Energije. Drugim riječima: mi smo u kroničnoj neravnoteži. Pri tom je cijelo naše psihofizičko funkcioniranje – kao da nosimo pakao u sebi, kroz koji ili s kojim rezoniramo i percipiramo svijet oko sebe. Ako toga nismo svjesni, tim gore. Provedimo eksperiment, izolirajmo se na koji dan u samoći i bez ikakvih aktivnosti, dakle, s dosta opuštanja pa će nam to što nosimo u sebi na dramatičan način početi isplivavati na površinu.
U vlasti pakla neravnoteže smo i u suprotnom, ako smo nekim stjecajem okolnosti bez posla, a ne umijemo se organizirati, ne znamo što ćemo sa sobom, ne vidimo nikakvu perspektivu u budućnosti, time u povratnoj sprezi gubimo i motivatore za angažiranje. Tamo je lice neravnoteže bilo u vidu funkcioniranja “sto na sat”, ovdje – u depresivnom mrtvilu. Svejedno, loši odrazi na psihofizičko funkcioniranje, na rezoniranje, na percepciju svijeta oko nas, podjednako nas prate.
E, neka netko u takvoj životnoj i psihološkoj konstelaciji pokuša primjenjivati bilo koji od metoda “biti sretan”! U prvom slučaju bure u nama razbijaju o hridi takav eventualni misaoni napor, u drugom – takvi napori propadaju u unutarnjem mrtvilu bez energetskih gibanja.
Na drugoj strani, u nekim možda i slučajnim stjecajima okolnosti, kada smo bili u zoni blizu Ravnoteže, ili baš u Ravnoteži, mogli smo se osvjedočiti u psihofizičke procese potpuno drugačijih kvaliteta. Nakon višednevnih angažiranja, sa kojima nismo baš zašli u neku težu prenapregnutost ili neravnotežu, idemo se na više dana odmarati. Sve nam je lijepo, osjećaj ili stanje sreće nas preplavljuje. Što ga mi vezujemo za ambijent odmora, projiciramo na more, planinu ili slične lijepe pejsaže – time samo dodajemo još neke nizu iluzija koje već imamo. Prava dubinska suština je u tome što si nakon perioda angažiranja “punimo baterije”. (Jer, da nam more ili lijep pejsaž sami po sebi induciraju prijatno psihološko i stanje svijesti – onda bi najsretniji bili oni koji tamo stalno žive, no, znamo da oni podjednako imaju svoje ravnoteže i neravnoteže kao i svi mi na drugim mjestima. Da i mi tamo ostanemo za stalno – zadesilo bi nas isto.)
Nakon odmora – krećemo sa radnim angažiranjem. Uživamo u njemu (ukoliko nas sudbina nije darovala nekim baš nehumanim radnim ambijentom ili poslom koji smo tek samo prisiljeni raditi.) Uživamo u trošenju Energije. Opet je to u biti neko stanje ili osjećaj sreće. Čak bezuvjetno, kao i u prvom slučaju: ne vezujemo ga za nešto što imamo, dobivamo, već nam ono spontano proizilazi iz kretanja u zoni Ravnoteže, u ritmu sa kojim nam je priliv Energije proporcionalan (bar približno) utrošku Energije. Mi se ovjde nismo fokusirali na sreću, nismo je jurili, dozivali ju afirmacijama i drugim misaonim naporima. Ona nas je jednostavno snašla, snalazi nas – u zoni Ravnoteže.
Tako nam sreća iskrsava kao posljedica povoljnog sklapanja i međusobnog povezivanja nekih unutarnjih faktora, ne kao posljedica našeg misaonog djelovanja. Kao što nam u suprotnom slučaju misaoni napori da budemo sretni ne mogu donijeti plodove ako nema prethodnih uvjeta.
Stoga nam je u ovom slučaju sasvim umjesna alegorija sa odnosom temperature i bolesti: temperatura nas snađe tek kao posljedica nekog oboljenja, nekog žarišta u organizmu, ako se fokusiramo na to da utičemo na temperaturu – ništa nismo suštinski postigli. Tako je, izgleda, i sa srećom: ona nam dolazi, snalazi nas tek kao posljedica nekih drugih faktora, kao “simptom” povoljne konstelacije tih faktora.
Kojih to sve faktora i kako im postići pravu mjeru ili odnose – šira su pitanja, za početak je važno da pratimo sebe i uočimo ovakav jedan drugačiji od uobičajenog “redoslijed poteza”. U vezi sa ovim oslonimo se na kraju malo na S. N. Lazareva. On, kao netko tko se bavi ljudskom energetikom, u jednom videu kaže: na osnovu svojih istraživanja i ilustracija iz života – pokazalo mu se da u bukvalnom ili prenosnom smislu, prije ili kasnije, stradaju oni koji se naprežu da budu sretni, a koji se prethodno nisu pripravili za to, postizanjem harmonije i izgrađivanjem unutarnje snage, kojom se postaje otporan na “udarce sudbine”, na nepovoljna životna dešavanja, na bolesti, bolove… “Postaje se otporan”, tj. koji nas ne “izbace iz kolosjeka”, ne “nokautiraju”, već koje se osposobimo stoički podnijeti na nogama, bez padanaja u depresiju ili neka slična teška stanja, te nastavljamo ići dalje svojim zacrtanim putem.
