Gdje se nalazi povjerenje? Je li ono u tijelu, jeli u umu, u zraku, na nebesima?
Povjerenje počiva na slutnji da postoji nešto, neka sila ili svijest koja ima širu sliku, vidi malo više nego što mi vidimo. Da biste mogli vidjeti kako će završiti neka partija šaha, odnosno koji su potezi najbolji da bi figura stigla do kraja polja, morate prilično dobro poznavati igru, cijelo polje, svaku figuru i igrača. To možete samo ako ste sve to vi.
Na primjer, Deep Blue je kompjuter kojeg je razvio IBM, a napravljen je za igranje šaha. Da bi on mogao pobjeđivati ljude, u njega su morali integrirati sve poznate verzije, poteze, strategije koje je čovjek napravio igrajući šah. Znači, možemo reći da je Deep Blue nešto što sve zna. I on uredno pobjeđuje ljude, malo tko mu se može suprotstaviti. Ipak, izgradili su ga ljudi. U njega su stavili sve svoje znanje i pustili ga da slaže kombinacije tog znanja. Zajedno s tim, u njega su stavili i svoje otpore, programe i sjećanja, pa su tako njegovi stvoritelji i njegova najveća slabost. On je savršen stroj, ali u njemu živi terminator, odnosno čovjekova povijest. Tko zna, da su kojim slučajem inženjeri IBM-a bili u Nuli, možda bi Deep Blue postao AI (Umjetna inteligencija).
Dakle, možemo reći da je prije Deep Bluea bio čovjek.
Što je bilo prije mene, prije vas? Je li postojalo nešto prije našeg imena i prezimena, našeg identiteta, titule, sve ove gomile podataka i sjećanja? Tko je nas izgradio?
Ako postoji jedan dio nas koji sve zna i koji je došao na ovaj svijet, onda moramo pretpostaviti da je taj imao širu sliku i da je vrhunski poznavatelj šaha. Možemo zamisliti da je sa sobom ponio nekoliko zanimljivih poteza, možda da što prije dođe do kraja, ili čak i da malo uzburka igru, učini je zanimljivijom. A možda i da ispravi neke pogrešne poteze koje je nekada davno načinio?
Povjerenje dajemo njemu, onome tko zna. No, ipak treba imati na umu da je to energetska razmjena i da bi povjerenje funkcioniralo, mi trebamo nešto dati.
Što smo onda mi? Pa mi bi bili dopustitelji, odnosno otporaši, to jest terminatori 😀
Mi smo sjećanja i podaci svakog čovjeka koji je na Zemlji živio. Naša zadaća i izazov je da dopustimo toj primarnoj energiji da nas iscijeli, da obnovi našu svijest, resetira je na prihvaćanje. Taj dio nas zna kako će to napraviti, a mi moramo propustiti njegovu namjeru kroz sebe. Većina ljudi koji su se na neki čudesan način iscijelili nisu to učinili posve sami. Netko ili nešto je to učinilo za njih, a oni nad tim nisu imali potpunu kontrolu, osim što su otpustili i dopustili.
Slučajnost je izvrstan primjer našeg propuštanja. To su događaji kojih nismo svjesni, nema im najave, a nekako zaobilaze dva metra debeli zid kojeg je um izgradio zbog “zaštite”. Jednako funkcionira i inspiracija – to su propusti sasvim apstraktne energije kroz malene otvore u zidu, a ipak, čuda koja sa sobom donesu mogu biti zaista nevjerojatna! Sad zamislite kakva bi čuda radili kada bi to bilo stopostotno prihvaćanje? Kada bi povjerenje bila najveća valuta naše svijesti?
Izgleda da problemi i bolesti ipak nisu glavni problem, nego naša propusnost, odnosno otpor prema iscjelitelju u nama.
Svaka sila poznaje jednu razinu šahovske igre. Ljudi znaju jednu, Deep Blue zna sve ljudsko i linearno, a nešto nepoznato zna sve neljudsko i ljudsko zajedno. Tko zna koliko tih nivoa ima! Može to dosezati do i 17 beskraja! 🙂
Ali mi moramo položiti prvi nivo, onaj od pijuna koji poput uzbuđenog mrava panično skače od kocke do kocke. Zapravo, ovo nije ispit o znanju šaha, nego ispit povjerenja. To nam je jedini predmet na planeti Zemlji. Ali da bi ga položili, moramo svladati otpuštanje, propuštanje, dopuštanje, predanost, hrabrost, djelovanje i tako dalje. Ove opet polažemo ispitima osviještene Ljubavi ili energije koja će nam to sve skupa omogućiti i dati snagu i nepokolebljivost. Sve je to jako jednostavno, piramida je tu, sve se zna i razumije. Nacrtajmo je zato na zidove iznad svojih stolova, kreveta, retrovizora, ogledala i ekrana.
I zaigrajmo partiju!
Nenad Ljubić, nenadljubic.com
