Što je esencijalno za dobar odnos?
Fizički se brinemo jedni za druge pružajući mnoge potrepštine: mjesto za stanovanje, odjeću, zdravlje i druge tjelesne potrebe. Ali emocionalna skrb je također vrlo bitna – imamo odgovornost jedni druge usrećiti. Svakome je potrebna zahvalnost i svatko treba ohrabrenje.
Mnoge mi žene prilaze i kažu: “Moj se suprug ne brine o meni; on ne voli ništa što napravim.” A kada odem mužu i upitam ga:” Je li ti stalo do svoje žene?”, on kaže:” Da, naravno.”
“Zar ti se sviđa ono što ona radi?”
“Da, volim ono što ona radi.”
“Jesi li joj ikada to rekao?”
“Zašto bih joj to rekao? Trebala bi znati! “
No, osim ako nije na transcendentalnoj razini, tvoja supruga neće znati što osjećaš, ako joj ne kažeš.
Puno sam naučio gledajući svoju majku i oca. Moja majka je znala reći: “Kuham tri sata svaku večer, a tvom se ocu to uopće ne sviđa.” Onda bih pitao oca, “Sviđa li ti se…” A on bi odgovorio: “Volim ono što mi skuha.”
“Jesi li joj ikada to rekao?”
“Pa, mislim da jesam… Ili, možda nisam; ali ona bi to trebala znati.”
“E pa ne zna!”
Komunikacija je tako važna. Ponekad u braku komuniciramo sa svima osim s osobom s kojom živimo. Ta komunikacija – iskrena komunikacija, u kojoj doista izražavamo našu zahvalnost za drugoga, izražavamo svoju ljubav jedni prema drugima, koje izražavamo na način koji nas ohrabruje – je ključna za pravilan odnos.
U indijskoj je tradiciji poznata priča o Rami i Siti.
Ovi primjeri se mogu činiti ekstremnima, no tako je to u pričama koje su model za neku poantu. Njih dvoje utjelovljuju načelo kojem bismo trebali težiti – odanost jednog prema drugome i predanost dharmi (principima pravednosti).
Ram je protjeran u šumu na 14 godina. Rekao je Siti, “Ti ostani ovdje pod nadzorom svoje majke i oca, a ja ću se vratiti u 14 godina.”
“Ja idem s tobom!”
