Ako danas otiđete na bilo koji od bezbroj tečajeva samopomoći, koji su dostupniji nego ikad, primjetit ćete da su redovito 90% polaznika takvih tečajeva – žene. Zbog čega je to slučaj?
Zato jer rad na sebi prije svega zahtijeva propitivanje vlastitih emocija te izražavanje i suočavanje s istima. A baš to mnogi muškarci nisu u stanju napraviti, zbog straha. Straha od vlastitih emocija i onoga što će one donijeti, ali i jednog puno većeg straha – da više neće biti muškarci, muževni i snažni. Ovaj potonji seže duboko u povijest i zapravo se radi o društvenom programiranju: umjetno stvorenoj slici da je muškarac muškarac ako ne pokazuje emocije, slabost i ranjivost.
Masovno ispiranje ženskih i muških mozgova
Nije se danas mnogo toga promijenilo, samo se pokušava progurati na drugačiji način. Bacimo li pogled na medije, nije teško uočiti kako većina sadržaja namijenjena kako ženama tako i muškarcima nudi više-manje iste teme. Te se teme uglavnom vrte oko vanjštine: tjelovježbe, prehrane, izgleda i seksa. Sve su to stvari usmjerene na van. Biti usmjeren na van i tražiti odobravanje od okoline recept je za nesretan život. Ono što se nigdje ili vrlo rijetko spominje u masovnim medijima su osjećaji. Područje osjećaja kao da je tabu tema.
Sreća dolazi iznutra. Vezana je uz naše duševno stanje – uz naše osjećaje i naš unutarnji život. Zapravo je većina ljudi nezadovoljna jer su iznutra duboko nesretni. Vanjska zadovoljština traje kratko i ne može nikada eliminirati unutrašnji uzrok nezadovoljstva. Masovni mediji zatrpavaju stanovništvo površnim temama. Na taj se način prilično efikasno skreće pažnja sa najbitnijeg – onoga unutra. Mediji su samo dio umjetnog jaza stvorenog između žena i muškaraca.
Tisućljetni stereotipi
U dvadesetom su se stoljeću stvari počele naglo mijenjati. Mnoge stvari koje su ranije smatrane tabu temama, postale su normalne. No, neke su uloge prividno samo nestale. Odnosno, velik broj muškaraca i žena i dalje slijedi obrazac ponašanja stereotipa koji postoje tisućama godina.
Tipičan stereotip je macho muškarac. Preciznije, uvjerenje da muškarac ne smije pokazati osjećaje. Jer to navodno nije muški. Mnogi muškarci iskazuju isključivo bijes i agresiju, što je u biti reakcija na strah. Strah od boli, od gubitka nečega i u konačnici, od pokazivanja osjećaja.
Kada pokazujemo osjećaje onda smo ranjivi. Ali to nije ništa novo – bol je sastavni dio ljudskog iskustva. No, jednom kada shvatimo da nas nešto može zaboljeti samo ako mi to dozvolimo, strah od pokazivanja osjećaja nestaje. I kada krenemo tim putem, početi ćemo se okruživati osobama s kojima rezoniramo – onima koji će biti spremni saslušati naše osjećaje i pokazati poštovanje i razumijevanje za njih. Zatomljivanje i gušenje vlastitih osjećaja može dovesti do ozbiljnih problema – ne samo emotivnih i psihičkih, već i fizičkih (klasičan primjer je nervoza-gastritis-čir).
Ovaj se problem pogoršava kad muškarac koji misli da ne smije iskazivati osjećaje sretne ženu koja živi ulogu jednog drugog stereotipa: slabašne žene koja je podređena. Takva veza stvara lažnu sigurnost u kojoj su obje strane na gubitku jer se oslanjaju na iluzorne uloge kojih nisu ni svjesne.
Kao što muškarci trebaju prigrliti svoju emotivnu stranu i shvatiti da je ona nerazdvojni dio ljudskog bića, tako žene trebaju odbaciti ulogu podređenosti, prihvatiti svoju snagu i moć – opet kao sastavni dio ljudskog bića.
Obrazac stereotipa je doveo do toga da su kroz povijest snažne ličnosti – stvaratelji i donositelji novog – u ogromnoj većini bili muškarci. Vođe, umjetnici, znanstvenici – dovoljno je baciti oko na povijest ljudskog roda i naći ćete vrlo malo žena u takvim ulogama. Ne postoji pozitivni prototip snažne, moćne, neovisne žene. Isto tako ne postoji pozitivni prototip takvog muškarca. Zašto? Jer je postojeći stereotip muškarca – snažan i moćan, ali bez emocija. Ono što nam je kao čovječanstvu potrebno je primjer, figura, stereotip snažne, moćne, asertivne i emotivne žene – lidera, kao i takvog muškarca.
Integracija ženskog i muškog principa
Kako bismo bili cjelovita ljudska bića, potrebno je da u sebi integiriramo oba principa: ženski i muški. Naglasak je na ovome: ljudska bića. Mnogi se ljudi poistovjećuju sa svojim tijelom, na više razina. Shodno tome, poistovjećuju se i sa svojim spolom i njemu pripadajućim stereotipima. I tu leži uzrok mnogih frustracija, jer s obzirom da sebe tako vide, tu sliku projiciraju na van, pa im se ona reflektira natrag kroz druge ljude koji ih tretiraju kao stereotipe. A ne kao ljudska bića.
Postojni uvriježeno mišljenje da će muškarci, ako pokazuju svoje osjećaje, postati feminizirani – da neće biti dovoljno muški. Isto tako, da žene neće biti dovoljno ženstvene ako budu samostalne, asertivne i snažne. Ta zabluda proizlazi iz umjetno nametnutih uvjerenja. Ako za drugačije ideje ili drugačiju stvarnost do sad nismo čuli, to ne znači da ona ne postoji (obično postoji samo strah od novog i nepoznatog).
Kao ljudska bića, stalno se razvijamo i rastemo. Nije li krasna spoznaja da možemo izraziti puninu našeg bića, sve što nosimo u sebi i pritom biti sretni? Snažan muškarac koji iskazuje svoje osjećaje bez ustezanja? Emotivna, a snažna, moćna žena?
Zajedno jači
Sjećam se da sam davno u mom kvartu vidio grafit na kojem su simboli ženskog i muškog stajali isprepleteni uz natpis ‘zajedno jači’. Slažem se u potpunosti s time – prvenstveno kao s principom koji se odnosi na sve nas zasebno.
