Ako se samo malo osamimo i meditiramo vidjet ćemo da smo pozvani da mijenjamo i evoluiramo svijet kroz sebe. Kroz svoj mikrosvijet. Ako svaki pojedinac postigne individualnu evoluciju, ona će se brzo preliti na kolektiv. Svatko će se probuditi u Svoje vrijeme. Ne u naše vrijeme, ne u vrijeme u koje ga mi drmamo i budimo. Kruška kada je zrela sama spadne, a mi hoćemo da je uberemo zelenu.
Kada bi se samo malo umirili, samo malo poslušali, čuli bi Svevišnjeg kako iz sveg glasa jeca: „Sve ste Me pogrešno razumjeli“. I uvijek, iznova sve Ga pogrešno razumijemo. Opet su uspjeli. Uspjeli su nas odmaknuti od pogleda u Sebe. Gledamo u nebo, gledamo u rijeku, gledamo u Shumanovu rezonancu, gledamo i ne vidimo, slušamo, ne čujemo.
Ne gledamo u Sebe. Ne slušamo Sebe. Opet pomoć, uputu, potvrdu i vodstvo tražimo izvan sebe. I kako koji dan odmiče, sve manje i rjeđe gledamo u Sebe. I opet smo promašili gdje prst pokazuje.
Ako se samo malo osamimo i meditiramo vidjet ćemo da smo pozvani da mijenjamo i evoluiramo svijet kroz sebe. Kroz svoj mikrosvijet.
Ako svaki pojedinac postigne individualnu evoluciju, ona će se brzo preliti na kolektiv. Svatko će se probuditi u Svoje vrijeme. Ne u naše vrijeme, ne u vrijeme u koje ga mi drmamo i budimo. Kruška kada je zrela sama spadne, a mi hoćemo da je uberemo zelenu. Samo da je više krušaka.
Ostavi je, nije joj još vrijeme. Zelena je. Pa ili će te zaboljeti stomak od nje ili će ti istrunuti i pokvariti i druge kruške. Ma koliko se nama činilo da je zrela. Sve što možemo učiniti je da pokosimo travu oko kruške da vidimo gdje će zrela kruška pasti. Da greškom ne stanemo na nju. I, čekamo.
Priča
Umro je jedan dobri čovjek i otišao pravo u raj. Još nije ni kako treba došao sebi, trlja oči u nevjerici, ali ipak je uspio razaznati da je pristigao upravo na neko veliko slavlje. Pribravši se malo, nagne se prema nekom čovjeku i upita ga:
„Pretpostavljam da je ovo raj. Ali kakvo je ovo slavlje, kakve su ovo povorke?“
Upitani mu odgovori: “Danas je Bogu rođendan i svi slavimo i veselimo se“.
„Molim te“ – upita ga ponovo, „A tko su ovi ljudi u zlatnim kočijama na čelu mnogobrojnih povorki i tko su oni koji idu za njima“?
„E, vidiš, to je Abraham i za njim, njegove pristalice“.
„A tko je ono u bisernoj kočiji i tko su onoliki ljudi za njim?“
“E to je Mojsije i njegove pristalice“.
Povorka je bila nepregledna.
„Baš ima mnogobrojne pristalice“, pomislio je u sebi.
Ubrzo ugleda novu kočiju. Ljepše i veće nije vidio. U njoj je sjedio prelijep čovjek, a iza kočije nije se nazirao kraj povorci.
“A tko je ovo?”, upita zadivljeno… „To je Isus, a iza njega su njegovi sljedbenici“.
Povorka je prolazila i prolazila, danima i noćima dok su im prisutni mahali i pozdravljali.
Dolazila je još jedna kočija, čija ljepota se nije mogla opisati. I u njoj je sjedio prelijep čovjek, a iza kočije opet nepregledna povorka radosnih i ushićenih ljudi. Povorka je dugo prolazila i prolazila.
„A tko je ovo“ – ponovo upita.
„To je Muhamed, a iza njega su njegove pristalice“.
Čovjek se više umorio i taman je htio otići kad ugleda kraj povorke. Prođe i ova kočija i povorka. Pogled mu privuče nešto čudno.
Ostade na mjestu zbunjen. Ukrašenim putem, kojim su prolazile povorke išao je magarac, a na sebi je nosio jednog starca. Pogledao je bolje u starčeve oči pune suza i tuge. Nikada nije vidio tužnijeg čovjeka.
„Zašto ste tako tužni?“- upita ga.
„Vidiš, sinko. Danas je moj rođendan. Svi su se skupili da proslave. Netko je krenuo za Abrahamom, netko za Mojsijem, netko za Solomonom, netko za Isusom, netko za Muhamedom. Ali svi su zaboravili Mene. Zaboravili su što su došli. Tužan sam jer sam ostao u Poruci sam.”
„Ja ću ići za vama“ – reče mu čovjek.
“I ti si me pogrešno razumio. Sve ste me pogrešno razumjeli. Ne idi za mnom, ne idi ni za kim. Vi cijelo vrijeme idete za prstom koji vam uporno pokazuje na nešto i umjesto da „gledate“ gdje vam prst pokazuje, vi nastavljate slijediti prst.”
Kara Kardaš
