Svatko od nas je oduvijek i zauvijek! Postignuće je vidjeti to vlastitim očima.
Za Bhagavad-Gitu kažu da je ‘melem za dušu’. Zašto? Jer joj govori o njoj samoj. Budi nju, osobno nju, iz maratonskoga sna, prečesto košmarnoga, u njen svijetao i davno zaboravljeni život stvarnosti. Osoba ima osjećaj buđenja onoga neuništivoga i neustrašivoga dijela sebe. Život počinje biti nešto neusporedivo veće i vrijednije.
Gita nas poučava da je svako živo biće u ovom svijetu vječna svjesna jedinka – duša, koja je, međutim, obložena privremenim materijalnim tijelom. Svatko od nas – svaka duša, uvijek je postojala te će uvijek i postojati kao osobno individualno biće (2.12).
Samo materijalno tijelo jest ono što počinje i završava, dok to ne važi za osobu (dušu) (2.18). Tijelo je u stalnoj promjeni. Duša ga samo promatra, doživljavajući ga kao sebe, jer je potpuno obložena, prekrivena, njime.
Tijelo je osobno polje na kojemu mi odigravamo naš život. Mi, duše, samo smo promatrači i svjedoci toga svojega polja (13.2). Duša, svijest, svjesna jedinka, daleko je finija od materije.
Razlika
Duša, svijest, je poput neba ili prostora. Tijelo, s druge strane, je poput fizičkih pojava, ili objekata, na tome nebu ili prostoru. Prostor je puno finiji od samih objekata – on je unutar i izvan njih. Objekti postoje u prostoru i prekrivaju ga, te se taj prostor praktički i ne vidi, ali ga nikada ne mogu zaista dotaći, zamrljati, ili transformirati – prostor uvijek ostaje prostor. Tako i tijelo stoji na duši, kao njen prekrivač – prekriva svijest i ona se poistovjećuje sa njegovim stanjima, do te mjere da sebe više i ne vidi. Ali, tijelo nikada ne može zaista dotaknuti ili promijeniti samu dušu. Ne može promijeniti njenu stvarnu prirodu. Ta priroda je vječna (13.33), ali uspavana.
Jednostavni misaoni pokus o razlici duše i tijela, lako predočava tu razliku. Kada kažemo „Bio sam dijete“, „Kasnije sam bio adolescent“, i „Ja sam odrasla osoba“, ono osnovno „ja“ je ustvari kontinuirano ista svjesna jedinka. No um i tijelo su prošli kroz tolike mnoge promjene (2.13). Ovo trajuće „ja“ – to je duša. Nije iluzija. Iluzija se događa onda kada poistovjetimo trajno „ja“ sa ne-trajnim, stalno-mijenjajućim, smrtnim, tijelom. Trajno „ja“ ima svoj trajni, vječni, ali sada uspavani i prekriveni identitet.
Iz stana u stan
Kada ja, duša, završim svoj dodijeljeni staž u jednome tijelu, ulazim u drugo. To je baš kao što osoba ostavlja iznošenu, neupotrebljivu odjeću i oblači novu (2.23). Neutješno žaljenje za starom odjećom nije znak mentalnoga zdravlja – samo bolesno pomodna osoba očajava zbog neizbježnog gubitka obične majice ili haljine. Slično i osoba u iluziji potreseno žali zbog promjene tijela (koja je ionako nezbježna), zaboravljajući da je tijelo samo odjeća na vječnoj duši.
Urođeni potencijal duše
Ironija svjetovnoga života je da, čak i uza svu moguću taštinu, drastično potcjenjujemo sebe. Vidimo se kao smrtne – iako smo besmrtni. Podnosimo bolna ograničenja svojeg znanja i svoje sreće, iako smo na urođenu i bezgraničnu svijest i sreću svi mi vječno opunomoćeni opravomoćeni, kao djelići Apsoluta. Sve što trebamo jest iskoristiti tu punomoć na prikladan način. (6.20-22)
Oslobođenje
Duhovno oslobođenje ne povlači nužno za sobom ostavljanje naše individualne egzistencije niti stapajuće uranjanje u bilo što impersonalno, neosobno. Naprotiv, skidamo sa sebe slojeve iluzije i razotkrivamo svoje istinsko ja. Kroz čitavu Bhagavad Gitu, Krišna oslovljava dušu kao OSOBU (puruṣa).*
* 2.15, 2.21, 2.60, 3.4, 9.3; isto čini i Arđuna u 13.1, 13.20-22, 13.24, 17.3)
Kroz čitavu Bhagavad Gitu Krišna objašnjava da čak i u ovom životu, u našem sadašnjem tijelu, možemo se uzdići do čiste svijesti, upoznati Apsolutnu Osobu i živjeti u stanju duhovnog oslobođenja. (3.39)
Odgovornost
Svojom odlukom da prigrlim ili odbacim duhovnu praksu, ja odlučujem o vlastitom uzdizanju iz prekrivenoga stanja ili pak uranjanju nazad u njega (6.5–6). Ja sam odgovoran za svoje stanje. (5.14–15). Imam slobodnu volju.
Nečije polje slobodne volje može izgledati šire od polja kojeg ima netko drugi tko je suzbijen sa brojnim vanjskim faktorima ili i unutrašnjim faktorima i silama. Širina nije presudna – presudna je upotreba: koliko god malo ili puno slobode za odluku imao, upravo to malo ili puno je moja prilika, te moja odgovornost.
Gītine poruke nas inspiriraju da preuzmemo tu najpovoljniju odgovornost na pozitivan način. Čitanje ili slušanje Gite postupno udiše entuzijazam i snagu za početak, ili pak nastavak, čak i tupoj osobi. Kakva god bila, osoba koja čak i pokuša, ništa ne gubi. Svaki milimetar duhovnoga napretka u spoznaji sebe ostaje trajno ostvaren, tako da i najmanji trud garantira buduću priliku za dalji napredak. (2.40)
Gitine poruke prolaze kroz privremene psihičke omotače duše i podsjećaju osobu na davno zaboravljene, oslobađajuće istine.
Adaptirano prema
„Comprehensive Guide to Bhagavad-gītā“
(Hridayananda das Gosvami)
Part II: Individual Eternal Persons (Puruṣa)
www.krishnawest.com
