Jedna starica je napisala pismo svojoj prijateljici. Ove riječi morate pročitati.
“Draga moja,
Sve više čitam, a sve manje brišem prašinu. Sjedim u dvorištu i uživam u pogledu bez brige o korovu u vrtu. Sve vrijeme provodim s obitelji i prijateljima, a manje u poslovima.
Život se mora živjeti, a ne izdržavati. Sada pokušavam shvatiti ove točke i cijeniti ih.
Ništa više ne čuvam: koristim moj dobri porculan, kristalne čaše, svakodnevno. Nosim svoj “blejzer za grad” kada idem do trgovine. Prskam se onim mojim starim parfemima koje sam cijeli život čuvala. Više me ne zanima jesam li dobila koji kilogram i je li mi sudoper u kući čist.
Riječi “jednog dana” više ne postoje u mom rječniku. Ako je nešto vrijedno čuti ili učiniti, trudim se to čuti ili učiniti odmah!
Nisam sigurna što bi drugi radili da su znali da sutra neće biti ovdje, jer to svi shvaćamo olako. Mislim da bi tada zvali članove obitelji ili bliske prijatelje. Možda bi zvali i one bivše prijatelje da im se ispričaju, da obnove veze…
Volim misliti da bi otišli negdje na palačinke ili na neku drugu omiljenu hranu i uživali.
Mislim da to nikad neću znati. Ovo nisu sitnice i naljutila bih se kada bi moje vrijeme isteklo, a da pri tome nisam učinila sve što volim ili da sam sebi nešto uskraćivala.
Bila sam bijesna što se nikad nisam javila nekim ljudima, misleći da ima vremena.
Bila sam ljuta što češće roditeljima, djeci i mužu nisam govorila koliko ih volim.
Draga moja, ovih dana se svojski trudim da ne odlažem bilo što što mi može staviti osmijeh na lice i sjaj u život. Svaki dan je poseban. Svaki minut, svaki dah je poklon.
Život ne može biti stalna zabava, ali dok smo ovdje, možemo plesati!”
