“Je li ova špilja mezolitičko svetište? Pričaju li ove sličice priču o lovu? Koje je značenje ove poruke? Je li polučovjek-polukonj u sredini ureza biće iz mezolitičke religije, povezano s magijom za uspješni lov? Ovaj urez mogao bi biti mezolitički kalendar. Paralelne vertikalne linije presječene horizontalnom linijom (ljubičasto) podsjećaju nas na primitivni način bilježenja vremena. Na primjer, svaki mjesec ureže se jedna linija. Kada se ureže određeni broj linija, one se prekriže horizontalnom linijom i započne se sljedeći niz vertikalnih linija.”
S izleta do Kutereva, Krasnog i vrila Gacke u Lici, poduzetog s prijateljima 12. kolovoza 2007. godine, donio sam kući gomilicu turističkih karata i vodiča, a posebnu pozornost privukla mi je mala fotomonografija – turistički vodič “Gacka”, u izdanju Turističke naklade iz Zagreba. U toj knjižici objavljenoj 1999. godine, u poglavlju ”Povijest pokrajine Gacke” nalazi se snimka naslovljena “Leptolitički urezi na stijeni u Siničić špilji, 9500. g. pr. K.”.
U ”prijevodu”: Siničić špilja nedaleko gradića Brinje krije dokaz o pismenosti od prije 11.500 godina! Činjenica dovoljna da se bacim na čitanje ulomka “Pretpovijesno razdoblje”, iz spomenute fotomonografije – turističkog vodiča, koju je napisao pravnik, kulturni radnik i pisac Milan Kranjčević (1959.) iz Otočca. U tome ulomku, između ostaloga, piše: “Sve donedavno je Siničić špilja, koja se nalazi na putu od Brinja prema Letincu, skrivala svoje tajne. U njoj je živio paleolitski lovac prije 9500 godina prije Krista, (razdoblje mlađeg mezolitika) koji je na glatkom stijenju špilje ostavio još neodgonetnute leptolitičke urezane slikovne prikaze. Grupa ureza, sličnih germanskim runama, najvjerojatnije je primitivni mjesečev kalendar. U špilji je pronađeno i ostataka keramike. Čovjek je još uvijek bio lovac koji se privikavao sjedilačkom načinu života.”.
No, snimka iz navedene fotomonografije zagolicala mi je znatiželju i zbog neobične sličnosti stijenskih ureza sa onima, koje su 2006. godine pronašli istraživači Fondacije ”Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”, na kamenoj ploči u tunelu Ravne u Visokom u susjednoj Bosni i Hercegovini (* 1). Nametnulo mi se pitanje: Jesu li drevni “potpisi” u špilji u Lici i u tunelu u Visokom djelo ljudi iz istoga vremena i kulturnoga kruga? Da bi pokušao doći do odgovora, krenuo sam prvo u potragu za podacima o istraživanjima Siničić špilje. Obratio sam se u Turističku zajednicu grada Otočca (Brinje je tada nije imalo), Muzej Gacke u Otočcu i Arheološki muzej u Zagrebu, no djelatnici tih ustanova s kojima sam razgovarao nisu mi znali reći ništa više.
Prvi trag našao sam na mrežnim stranicama Speleološkog društva Karlovac (SDK; speleo-karlovac.hr), čiji su članovi Hrvoje Cvitanović (1971.) i Nevena Zuber bili među speleolozima koji su sudjelovali u istraživanju Siničić špilje 1997. godine, kada su otkriveni urezani znakovi u novopronađenom špiljskom kanalu: “Ova spilja dobro je poznata preko dvije stotine godina. Tijekom najnovijih istraživanja otkriveni su novi dijelovi spilje (za kišnog vremena stvara se sifon dužine oko 130 metara). Speleolozi iz HSD-a, DISKF-a i SDK-a su u rujnu 1997. otkrili više od 350 metara novih kanala spilje u kojima su pronađeni crteži nepoznate kulture uklesani u stijeni.” (* 2).
Do tadašnjih članova Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena (DISKF) iz Zagreba koji su predvodili istraživanje, profesora dr. sc. Mladena Garašića (1951.), inženjera geologije, i Tihomira Kovačevića – Tihog (1948.), inženjera šumarstva, nisam uspio doći. Pomogao mi je, međutim, član SDK-a, profesor geologije i geografije Neven Bočić (1972.) iz Karlovca (danas dr. sc. na Prirodnoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu), dostavivši mi na uvid časopise “Speleo’zin”, broj 7 iz listopada 1997. i broj 10 iz siječnja 1999. godine s napisima Mladena Garašića ”Istraživanja u Siničić špilji” i ”Siničić špilja” (* 3).
Premda je Siničić špilja znanstveno istraživana još od 1960., tek 20. rujna 1997. godine zahvaljujući niskoj razini podzemne vode, speleolozi su uspjeli proširiti i prokopati dva sifona i i proći u do tada nepoznate dijelove špilje. Tu su u glavnom kanalu ostali iznenađeni pronalaskom urezanih znakova. O tome je istraživač Mladen Garašić u napisu ”Istraživanja u Siničić špilji”, objavljenom u “Speleo’zinu”, broj 7 iz listopada 1997., uz priloženi crtež urezanih znakova, istaknuo: “U prvi trenutak se pomislilo da je riječ o tragovima neke speleološke ekspedicije koja je dosegla već prije taj dio spilje. No, ubrzo je ta pretpostavka odbačena. Naime, nitko nije mogao prije … proći sifon i doći ovim putem. Jasno, nametnulo se pitanje od kuda (znakovi, nap. pis.), kako, tko … (ih je urezao, nap. pis.).”.
U istome napisu ujedno je dodao: “Što se tiče urezanih znakova u spilji, zaključeno je da su oni vrlo stari (naknadna obrada u Arheološkom muzeju u Zagrebu potvrđuje pretpostavku da je riječ o znakovima starim najmanje 10.000 godina, za sada potpuno nepoznatim na području Hrvatske), a da su ljudi koji su ih urezali u stijene sigurno morali ući kroz neki drugi, tada otvoren ulaz u spilju. U dokaz tome pronađeno je i korijenje koje je prodrlo s površine u spilju. Na više mjesta osjetio se miris humusa. Tamo nema više od 5 do 6 metara do površine terena. Znakovi su vrlo precizno precrtani, fotografirani i predani na znanstvenu obradu (i stavljeni na internet). Budući da se u kišnom vremenu stvara sifon dužine od preko 130 metara, koji “štiti” znakove od posjetilaca, za sada možemo biti mirni da će oni trajati i biti zaštićeni …”. (* 4)
Napis Mladena Garašića potaknuo mi je još jedno pitanje: Kako su drevni “pisci” ušli u sve do 1997. godine nedostupan dio špilje i tamo ostavili svoj trag? Stijena u kanalu s urezanim znakovima, naime, daleko je od današnjeg glavnog ulaza (postoji i sporedni ”ulaz” – okno iznad prostrane ulazne dvorane) oko 550 metara. Do toga mjesta zacijelo se poduže razdoblje nije moglo doći zbog preuskih, gotovo začepljenih sifona.
Do siječnja 1998. godine snimljen je video-zapis iz špilje, te je otkriće predstavljeno u nekoliko emisija na Hrvatskoj televiziji. U to doba Siničić špilja bila je jedina poznata špilja s urezanim prapovijesnim znakovima u Hrvatskoj (* 5). No, nakon početnog širenja (dobre) vijesti kroz sredstva za priopćavanje, kasnije se o otkriću iz Siničić špilje više ništa nije čulo. Njezino zagonetno pismo (ili kalendar) ubrzo je gotovo zaboravljeno. Špilja je zaštićena kao kulturno dobro 2005. godine.
Zamisao o obilasku Siničić špilje iznio sam Višnji Dobrić iz Zagreba, koja je upravo vršila pripreme za osnivanje Asocijacije za pretpovijesna istraživanja (API), svojevrsne ispostave Fondacije ”Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” u Hrvatskoj. Dogovoreno, učinjeno! Na istraživački izlet do špilje, s prijateljem fotografom Marijom Glavićem iz Karlovca, uputili smo se već 22. kolovoza. Usput smo zastali u Brinju, gdje smo pod stručnim vodstvom Drage Miletića, konzervatora savjetnika Hrvatskoga restauratorskog zavoda (HRZ), razgledali jedinstvenu kasnogotičku crkvu u Hrvatskoj, Presveto Trojstvo u sklopu nekadašnjeg utvrđenog srednjovjekovnog grada Sokolac na brijegu usred Brinja, čiju je obnovu predvodio.
Iz Brinja smo se uputili asfaltnom cestom na istok, u smjeru sela Letinac. U opustjelom zaseoku Kalanji, oko 4 kilometra od Brinja, naišli smo baš na stanovnika kuće smještene iznad Siničić špilje, koji nas je ljubazno proveo puteljkom do ulaza u špilju. Pred ulazom smo istoga trena, unatoč vreline ljetnoga dana, navukli majice dugih rukava. Iz špilje je, naime, hladno puhalo zbog strujanja zraka između njezinog vodoravnog ulaza i okna iznad ulazne dvorane.
Opremljeni samo baterijskim svjetiljkama i fotoaparatima uhodali smo u unutrašnjost, niz prostranu dvoranu do prvog sifonskog jezerca. S Višnjom sam nastavio dalje, niz uski i skliski kanal, do otprilike 220 metara daleko od ulaza, pri tome ”pristojno” se zablativši. Blizu kraja našega “probijanja”, uz pomalo puzanja i u mrklom mraku, na jednoj sigastoj zavjesi, sačuvali su se brojni “grafiti” posjetitelja Siničić špilje, od kojih je najstariji iz 1860. godine.
Strmi skok koji iza toga slijedi, kao i za mnoge prije nas, označio je završetak napredovanja. No, da smo i imali speleološku opremu, pitanje je bismo li uspjeli proći kroz dio kanala s dugačkim i uskim sifonom – jezerom, unatoč izuzetne suhoće kanala uslijed višetjednog ljetnog razdoblja bez kapi kiše. Ni snimke tih, ne baš ekoloških, “grafita” nisu nam uspjele, pa smo odustali od zamisli izigravanja pustolova. Zauzvrat, nagrađeni smo ostatkom sunčanoga poslijepodneva, koje smo proveli uz sabirno jezero Sabljaci (hidroelektrane ”Gojak” na Dobri) nedaleko Ogulina, odmarajući i promišljajući moguće odrednice daljnjega istraživanja.
Iza sebe smo ostavili tajnu Siničić špilje, istraženu u dužini od 756 metara, no kako smatraju speleolozi, kanalima povezanu s i do nekoliko kilometara udaljenim ponorima kod zaseoka Kalanji i Perkovići te Mandinom jamom kod Plašćice. Postoji li, i gdje, treći ulaz u špilju (blizu stijene s urezima osjeća se strujanje zraka), kojim su u nju možda ušli nepoznati preci i oštrim alatom urezali jednako zagonetno slikovno (piktografsko) pismo? Koje je značenje ureza na špiljskoj stijeni, s kojom su svrhom učinjeni? U potrazi za odgovorima valjalo bi nastaviti speleološka, ali i pokrenuti arheološka, istraživanja špilje, te uposliti znalce za “dešifriranje” špiljske poruke iz davnine. (* 6)
S navedenim spoznajama neposredno po povratku s istraživačkog izleta upoznali smo Semira Osmanagića (1960.), osnivača i voditelja Fondacije ”Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”, kratkim dopisom s popratnim presnimkama dijela urezanih znakova iz Siničić špilje, iz turističkog vodiča “Gacka” iz 1999. te časopisa “Speleo’zin”, broj 10 iz siječnja 1999. (* 7). Semir Osmanagić dopis je proslijedio na uvid inženjeru strojarstva Goranu Čakiću, jednome od voditelja istraživanja od strane Fondacije u tunelu Ravne u Visokom.
Goran Čakić već 26. kolovoza 2007. godine oglasio se na mrežnim stranicama Fondacije (piramidasunca.ba), u rubrici ”Aktuelnosti”, napisom ”Kameni artifakti s Bosanske piramide Sunca – Paralela između artefakata koje međusobno dijele hiljade godina”, u kojem je, između ostaloga, naglasio: “Na Visočkoj ploči imamo tri pravokutna trokuta, nešto što sliči na neku nepoznatu životinju, kao i na Ličkoj ploči (stijeni u Siničić špilji, nap. pis.). Najbitniji, slični, detalji na obje ploče govore o zadivljujućoj sličnosti detalja i vremena nastanka. Ako pogledamo originalni snimak iz Sinčić špilje (speleolozi nisu sve nacrtali, mnogi detalji nedostaju) vidimo nešto što sliči na slovo E. To nikako ne može biti slovo E. Srednja crta ne dodiruje veću liniju. Odmaknuta je. Na Visočkoj ploči susrećemo potpuno isti znak. Da bude još interesantnije, isti znak smo našli na nekoliko mjesta u tunelu Ravne.”.
Od objave mojega prvog napisa o pronalasku znakova urezanih u stijeni Siničić špilje prošlo je punih 15 godina. U međuvremenu, o istome obznanjeno je malo toga novog. Pri tome je svakako najvrijedniji napis Tihomira Kovačevića – Tihog ”Špilja Siničići – Riznica prapovijesti”, objavljen u magazinu ”Monetium”, godina III studeni 2009., kojega je izdao BrinjeOnline – neovisni portal Zagreb (* 8). Suvoditelj istraživanja u Siničić špilji iz 1997. godine podsjetio je da su mladi speleolozi Alan Kovačević iz Zagreba i Hrvoje Cvitanović iz Karlovca, prokopavši tada usku pukotinu začepljenu glinom i pijeskom, pronašli novi špiljski kanal s nepoznatim urezima. Pisac nadalje ističe:
”Koje li sreće kad smo vidjeli da se radi o nečem novom, što do tada nismo nikada pri istraživanjima sreli. Znali smo u tom trenutku da se radi, najvjerojatnije o nama nepoznatom drevnom znakovlju ili možda pismu. Uskoro su objavljeni i prvi napisi u tisku i televiziji (* 9) s naglaskom i apelom da se uključe znalci i stručnjaci i probaju dati svoje mišljenje o tim znakovima – crtežima ili pismu na temelju fotografija i skinutog pisma u omjeru 1:1, te rasvijetle tajnu otkrivenog znakovlja u Siničića špilji.
Prvi sud o ovom značajnom nalazu izrekao je i naš kolega speleolog-instruktor inž. Mladen Šebian, laik arheolog: ”Laički možemo zaključiti da se ovdje najvjerojatnije radi o rodovskom svetištu nepoznate mezolitske grupe. Po mom mišljenju grupa je prešla na sjedilački način života negdje u abrijima (polušpilje) oko Siničića špilje, nakon što je uočila da se stada divljači koja su dolaskom jeseni prelazila Velebit prema Senju (zimska ispaša), s topljenjem snijega vraćaju u Liku istim putem. Sačekivali bi stada na pojilu u špilji (zamka), te bi na taj način pribavili veće količine mesa za zimski period, koje su vjerojatno konzervirali soljenjem u pepelu i spremali poslije sušenja u špilju (prirodni hladnjak).
Grupa ureza koji podsjećaju na rune najvjerojatnije je primitivni lunarni kalendar čija je osnova u markantnoj stijeni špilje. U dubini špilje najvjerojatnije se obavlja inicijacija novih lovaca. Nalaz fragmenata grupe keramike u prvom dijelu špilje upućuje na pretpostavku da je ta grupa bila već prešla na sjedilački način života, pa bi se vjerojatno detaljnim istraživanjima u okolini špilje, možda pronašli i tragovi naselja (to bi bilo jedno od najstarijih u Lici – kontinuitet).
Križevi, koji izazivaju veliku zabunu, te najvjerojatnije zatrpani ulaz, pokazuju, prema nekim primjerima iz ostalih dijelova ekumene, da je ovdje najvjerojatnije: – postojalo mezolitsko svetište (kao npr. Mas Azil, Le Roc, Lamouthe); – najvjerojatnije u 15. stoljeću, kad su seljaci u špilji otkrili znakove i crteže, a postoji i mogućnost velikog broja butnih kostiju i rogova jelena, i to pripisali nečastivim silama, da su redovnici Svetog Augustina iz samostana Svetog Pavla Brinjske opatije (koju su podigli knezovi Frankopani) ušli u špilju i obavili čin egzorcizma urezavši križeve i potom zatrpali ulaz, kao što je to bio slučaj s Ladoga špiljom i Mgwemevi (Gruzija).”.
Tihomir Kovačević – Tihi dodao je da je fotografije i crtež pronađenih ureza iz Siničić špilje, ubrzo po njihovom otkriću, pregledala arheologinja mr. sc. Dubravka Balen – Letunić (1942.), voditeljica Pretpovijesnog odjela Arheološkog muzeja u Zagrebu. Arheologinja se složila da se radi o vrlo značajnom nalazu iz prapovijesti, ali više od toga nije znala reći jer su znakovi (možda crteži) bili do tada nezabilježeni u Hrvatskoj. Preporučila je provođenje temeljitog istraživanja u koje valja uključiti svjetski priznate stručnjake. No, s obzirom da se o spomenutom otkriću nitko od stručnjaka, pa makar samo i domaćih, nije javno oglasio, poziv za istraživanje očito nije naišao na plodno tlo. Bit će, zacijelo, stoga jer predstavlja ”tvrd orah” kojemu do sada nema doraslih otkrivača.
Umjesto njih, s ”dešifriranjem” stijenskih ureza poigravaju se nestručnjaci. Ili tek budući stručnjaci. Takav pokušaj predstavila je Tena Brnad iz Požege, novinarka i studentica arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u napisu ”Siničić špilja: Poruka iz prošlosti koju nitko ne zna pročitati …”, objavljenom na mrežnim stranicama Lika Klub (likaclub.eu) 18. veljače 2015. godine. Spisateljica u tome zanimljivom pokušaju otkrivanja značenja urezanog pisma, popraćenog odgovarajućim crtežom, između ostaloga ukazuje:
”Slikovno pismo je najstarije pismo ljudskog roda. Sastoji se od niza stiliziranih sličica ljudi, životinja i predmeta. Svaka sličica predstavlja jedan pojam. Kombiniranjem sličica nastaje asocijacija (poruka). Što piše u poruci iz Siniči špilje? Zasada to nitko ne zna. Nemamo izbora nego prepustiti se mašti …
Za početak, pokušat ćemo razdvojiti pojedinačne sličice. Da nam bude lakše, označit ćemo ih različitim bojama. U sredini poruke prepoznali smo stiliziranu rogatu životinju (crveno). Dva velika naopaka slova U su tijelo i noge životinje. Okomita linija sa zavijutkom na vrhu nalikuje na vrat i rogove životinje. S druge strane, ta ista okomita linija može biti gornji dio tijela čovjeka koji drži koplje (narančasto). Kada spojimo tijelo čovjeka i noge životinje (crveno + narančasto), dobijemo kentaura s kopljem!
Desno od životinje / kentaura nalazi se sličica koja nalikuje na polegnuto slovo E (zeleno). Je li to ptica, šišmiš ili profil četveronožne životinje? Linije u donjem lijevom kutu podsjećaju nas na lovca s lukom (plavo), a iskrivljeno slovo B na zviježđe (žuto) … Mi smo si dali mašti na volju, a što vi vidite?
Koje je značenje ove poruke? Pričaju li ove sličice priču o lovu? Je li ova špilja mezolitičko svetište? Je li polučovjek-polukonj u sredini ureza biće iz mezolitičke religije, povezano s magijom za uspješni lov? Ovaj urez mogao bi biti mezolitički kalendar. Paralelne vertikalne linije presječene horizontalnom linijom (ljubičasto) podsjećaju nas na primitivni način bilježenja vremena. Na primjer, svaki mjesec ureže se jedna linija. Kada se ureže određeni broj linija, one se prekriže horizontalnom linijom i započne se sljedeći niz vertikalnih linija.”.
Goran Majetić, slobodni istraživač, 18. prosinca 2022.
* Izvorna inačica napisa objavljena je 3. studenog 2007. u internetskom magazinu ”Kameleon” (udruga-kameleon.hr; ugašen 2015.), istoimene udruge za etiku i kreativnost medija iz Karlovca, pod naslovom ”Tajna Siničić špilje kraj Brinja – U potrazi za neodgonetnutim pismom starim 11.500 godina”.
Nakon objave toga napisa na sajtu ”Kameleon”, javili su mi se (ranije nedostupni) špiljari Tihomir Kovačević – Tihi i Mladen Garašić s još nekim činjenicama i napomenama vezanim uz otkriće znakova urezanih u stijeni Siničić šije iz 1997. Te njihove kratke osvrte pridodao sam napisu na sajtu.
Izvorni napis objavljen na sajtu ”Kameleon” preuzimale su pojedine mrežne stranice (u cjelini ili djelomično, s ili bez navođenja izvora), među kojima se, primjerice, sačuvao “kostur” istoga, “divlje” prenesen u dvije objave, od 28. ožujka i 8. travnja 2008., na forumu Naša Lika.
Prijevod na češki jezik odabranih ulomaka iz izvornog napisa napravio je Jan A. Novak, koji ih je 10. svibnja 2014.objavio na mrežnim stranicama Novakoviny (novakoviny.eu) pod naslovom ”Případ nápisu z časů Atlantidy”.
Za potrebe ovoga napisa, spomenuti izvorni napis dopunjen je i djelomično izmijenjen (izostavljeni su ulomci koji se ne odnose na istraživanje Siničić špilje). Fotografije Marija Glavića priložene izvornome napisu nije bilo moguće ponovno iskoristiti te stoga ovaj napis prate fotografije iz drugih izvora.
(* 1) O urezima iz tunela Ravne u Visokom, na mrežnim stranicama Fondacija ”Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” (piramidasunca.ba), u rubrici ”Iz mog ugla”, pisao je profesor dr. sc. Muris Osmanagić (1928-2018.), rudarski inženjer iz Sarajeva. Javio se napisima ”Otkriće megalit kamene ploče T-1 – U tunelu Ravne – Piramida Sunca, sa simbolima prvog prahistorijskog evropskog, odnosno proto bosanskog pisma”, od 14. kolovoza 2006., ”Poređenje simbola i znakova – Prahistorijskog proto bosanskog pisma, zapadoevropskih runa i starog feničanskog alfabeta”, od 19. kolovoza 2006. i ”Tajne prahistorijskog reljefa na Megalitnoj ploči T-2 u tunelu Ravne i njegove reperkusije”, od 7. rujna 2006.
Neposredno nakon što je 2005. otkrio piramidalni kompleks i mrežu podzemnih tunela u Visokom, počeo sam surađivati s osnivačem i voditeljem Fondacije dr. sc. Semirom Osmanagićem (1960.), poduzetnikom, piscem i slobodnim istraživačem iz Sarajeva i Houstona (SAD). Među prvima izvještavao sam o pronalascima iz Visokog, ponajprije za magazin ”Kameleon”, kojeg sam uređivao 2002-2005., ali i za novine ”Vjesnik”, čiji sam dopisnik iz Karlovca bio 2005-2006. godine.
Prvi napis posvećen otkrićima u Bosanskoj dolini piramida koji sam pripremio za objavu je prilog ”Tisućljetne tajne Bosanske piramide Sunca – U srcu Bosne kod Visokog otkrivena prva piramida u Europi monumentalnih razmjera”, objavljen u časopisu “Kameleon”, u izdanju istoimene udruge, broj 36 od 13. prosinca 2005., koji sadrži napis Semira Osmanagića nastao na osnovu dopisnog razgovora kojeg smo vodili u studenome, kao i kraće popratne napise, koje sam pripremio u svojstvu urednika toga magazina, o piramidama u susjedstvu, kamenim kuglama u Bosni, …
Skraćenu inačicu spomenutog napisa istovremeno sam pripremio i poslao za objavu u ”Vjesnik”. No, umjesto u prosincu 2005. objavili su je tek u proljeće naredne godine, kada su ih već prestigle neke druge novine. To dovoljno govori koliko nepovjerenje su pojedini urednici, koji su odlučivali o ”pravovaljanosti” priloga, imali u jedinstveno otkriće piramidalnih građevina u susjedstvu, a potom i u izvještavanje novinara.
(* 2) U istraživanjima Siničić špilje tada su sudjelovali speleolozi Hrvatskoga speleološkog društva (HSD, od 1998. Hrvatski speleološki savez (HSS)) i Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena (DISKF) iz Zagreba te Speleološkog društva Karlovac (SDK).
Na mrežnim stranicama SDK-a spomenutog napisa više nema jer je njihova prva inačica zamijenjena novom
(* 3) Za potrebe pripreme ovoga napisa, spomenute brojeve časopisa ”Speleo zin”, ali u digitalnom obliku, ljubazno mi je poslao član SDK-a Dinko Stopić.
(* 4) Po iščitavanju toga napisa Mladena Garašića, nisam našao fotografije i crteže urezanih znakova za koje je naveo da su stavljeni na internet jer su (nenavedene) mrežne stranice na kojima su objavljeni u međuvremenu ukinute.
(* 5) Špilja je i arheološki zanimljiva. Neki nalazi s glavnog ulaza, prema procjeni arheologa Laze Čučkovića iz Gradskog muzeja Karlovac, stari su preko 5000 godina.
(* 6) Članovi Zavičajnog kluba ”Brinje”, osnovanog 2007., predvođeni Marjanom Prpićem, okupljeni oko istoimenih mrežnih stranica (zk-brinje.hr; ugašene), založili su se da se pristupačni ulazni dio špilje iskoristi kao privlačno izletište.
Marjan Prpić na spomenutim stranicama 2. srpnja 2007. istaknuo je: “Ostaje pitanje vrijedi li to, jer ipak nisu Siničići kao Cerovačke pećine? Pa mislim da vrijedi. U Siničiće se odlazilo grupno na izlete već prije 100 godina, a znam da i dan danas brinjska osnovna škola povede učenike gore – znači, ima razloga. Da postoji uređen put, bilo bi i još više izleta. … Isplati se vidjeti i to zelenkasto jezero (zelenkaste boje je kad nema bujica), veliku dvoranu kroz koju se probija svjetlost iz otvora na samom vrhu kao i nastavak spilje – uski, vijugavi prolaz ukrašen velikim stijenama na kojima spavaju šišmiši. Dalje idu samo speleolozi i onaj hrabriji dio iz naše mladosti. U rano proljeće jezero se od viška vode prelije pa voda nađe put kroz rupe u stijenama i izvire vani u prekrasnim slapićima.”.
U kratkom napisu ”Zaštitimo Siničića špilju”, objavljenom u magazinu ”Monetium”, godina III studeni 2009., Marjan Prpić (ujedno i urednik magazina) dodatno je istaknuo i važnost uređenja špiljskog okoliša, prilazne staze, osvjetljenja glavnog kanala, stručnog vodstva kroz špilju te obnove mlinica koje su nekoć mljele žito na potoku bujičnjaku koji izvire iz Siničić špilje nakon kišnih razdoblja.
Prvi koraci ka uređenju okoliša Siničić špilje kao izletišta učinjeni su zahvaljujući nastojanju Planinarskog društva (PD) Škamnica iz Brinja (osnovanog 2009.), koje je u suradnji s Turističkom zajednicom općine Brinje 2016. blizu ulaza u špilju postavilo obavijesnu ploču i uredilo odmorište – sjenicu. Napise za obavijesnu ploču pripremili su urednik časopisa ”Hrvatski planinar” Alan Čaplar te speleolozi Vlado Božić i Hrvoje Grgić iz Speleološkog odsjeka (SO) Hrvatskoga planinarskog društva (HPD) ”Željezničar” iz Zagreba. Autori priloženih fotografija su tadašnji predsjednik PD Škamnica Gojko Crnković iz Brinja te biospeleolog Branko Jalžić i speleolozi Dalibor Jirkal i Milivoj Uroić iz SO HPD ”Željezničar” iz Zagreba. Špilju su topografski snimili speleolozi iz toga Društva Dalibor Jirkal, Martina Borovec, Ivan Mišur i Ruđer Novak, a priloženi tlocrt izradio je Ruđer Novak.
Obavijesna ploča sadrži i fotografski prikaz (fotografiju je snimio Milivoj Uroić) ulomka stijene s djelićem urezanih znakova u špilji te popratnu bilješku: ”Znakovlja nepoznatog pisma, veličine 20 x 30 cm, duboko urezana u stijeni i omeđena križevima, otkrivena su 1997. godine. Značenje tih gravura nije odgonetnuto do današnjih dana, a pretpostavlja se da se radi o jednom od najstarijih tragova naselja u Lici i šire.”.
(* 7) Dopis je objavljen na mrežnim stranicama Fondacije 28. kolovoza 2007. pod naslovom ”Piktografsko pismo”.
(* 8) Pod istim naslovom, napis je potom objavljen i na mrežnim stranicama udruge Dinaridi – Društvo za istraživanja i snimanja krških fenomena (DDISKF; ddiskf.hr). DDISKF je osnovana 2002., kao jedna od dvije udruge proistekle iz Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena (DISKF), utemeljene 1980.
(* 9) Emisije, ili dijelovi emisija, posvećene otkriću iz Siničić špilje, koje spominje Tihomir Kovačević – Tihi, nisu javno dostupne. Na internetskoj platformi youtube prisutan je dokumentarni film ”Špilja Siničić – Brinje” iz 2010. (postavljen 7. siječnja 2011.), u kojemu se u otkriću ureza govori počevši od 7. minute. Autor filma i kamerman je Tomislav Bićanić, a autor teksta Marjan Prpić. U dokumentarcu se vidi fotografija ureza snimljena 1997. jer snimatelj s opremom nije mogao ući u teško pristupačan kanal s urezima.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora – portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]
