Foto: unsplash.com

Ogroman je broj obitelji u kojima su roditelji nervozni, turobni, tužni i nesretni. Teško je da u takvoj obitelji raste sretno dijete. Najvažniji rad je onaj s djecom do polaska u školu. Tada se stječe temelj za cijeli život, uspostavlja sistem kroz koji će se dijete kretati i kada odraste. Ono što tada usvoji kao model, teško se kasnije ispravlja.

Uvijek govori dobro o drugima…




(Tekst je dug, ali i djetinjstvo traje.)

Piše: Ljubinka Boba Nedić

Roditelji, okruženje, škola. To su tri glavna faktora koja od djeteta prave ono što jest. Ako je dijete sjajno, tu tražimo uzroke. Ako dijete nije kako treba, opet tu tražimo razloge.

Sve kreće od obitelji i to je valjda svima jasno. Onima koji su tek postali roditelji preporučujem da na internetu pronađu tekstove i video zapise u kojima o odgoju i ulozi obitelji govore Milica Novković i dr Ranko Rajović. Ja za bolje ne znam.

Kako nisam dječji psiholog, mogu samo pisati o svom osobnom iskustvu i onome što sam naučila iz literature i kroz razgovore s ljudima pametnijim i stručnijim od mene. Na fakultetu sam proučavala razvojnu psihologiju, pedagogiju, metodiku nastave, ali su to discipline koje mi pomažu u radu s đacima.

Međutim, najvažniji rad je onaj s djecom do polaska u školu. Tada se stječe temelj za cijeli život. Tada se uspostavlja koordinatni sistem kroz koji će se dijete kretati i kada odraste. Ono što tada usvoji kao model, teško se kasnije ispravlja. Imajte to na umu.

Ono što mogu zaključiti kod svojih đaka je da dolaze ili iz obitelji u kojima su djeca iz nekog razloga zanemarena ili prezaštićena. Čini mi se da je najmanje onih iz “zlatne sredine”.

Ne vjeruj svemu što misliš…

Zanemarena djeca

Ako izuzmemo disfunkconalne obitelji, u kojima nešto ozbiljno ne štima i kojima se moraju baviti centri za socijalni rad (oni isti koji imaju zabranu zapošljavanja novih radnika, a broj obitelji kojima je njihova pomoć potrebna je sve veći), djeca su zanemarena i iz drugih razloga. Roditelji su im u stalnom grču. Ne znaju hoće li sutra ostati bez posla, ne znaju hoće li će im sutra isključiti struju ili vodu zbog neplaćenih računa.

Osjećaju se neuspješno i neostvareno. Daju sve od sebe, rade deset sati dnevno (bez plaćanja prekovremenog rada), pošteni su i vrijedni ljudi. Na kraju mjeseca dobiju minimalac, a često moraju dio vratiti poslodavcu da bi im uplatio doprinose. Ili da se pravimo blesavi i da tvrdimo da toga nema?

Minimalna zagarantirana zarada je besmislena ako od nje ne možete podmiriti osnovne potrebe svoje obitelji, da živite skromno, ali da ne budete gladni, ili u strahu od bolesti jer nemate para za liječenje, ili u raspadnutim cipelama.

Nažalost, ogroman je broj obitelji koje žive baš tako. U njima su roditelji nervozni, turobni, tužni i nesretni. Teško je da u takvoj obitelji raste sretno dijete. Nije nemoguće, ali je teško. Tim roditeljima ne mogu zamjeriti ništa. Neljudski bi bilo da im se riječ kaže.

75



Mnogo veći problem predstavljaju obitelji u kojima su djeca prezaštićena

Što je najzanimljivije, ti roditelji žive u uvjerenju da se najviše žrtvuju i da rade ono što je u najboljem interesu njihove djece. Smatraju da je jedna od osnovnih uloga roditelja da štiti svoje dijete. To je točno, ali je način najčešće pogrešan.

Gdje sve roditelji griješe?

Prvo, dok su djeca sasvim mala, prestanite ih štititi od razbijanja koljena. Djeca moraju trčati, skakati, prevrtati se i okretati. To im se “samo traži”, zato što je priroda tako uredila. Tako im se razvija osjećaj za ravnotežu, spretnost, ali i mozak. Ako padnu, ustat će. Ako razbiju koljena, proći će. Uskraćujete im ozbiljno važan dio razvoja (ne samo fizičkog) ako im ne dozvolite fizičku aktivnost tog tipa, koja realno nije nimalo rizična. Stavite mu jastuke na pod, ako vas baš toliko brine skakanje s kreveta.

Drugo, djeca moraju se moraju redu učiti odmalena. Ako pristanete na to da neće da jede mrkvu, ne voli kupus, mrzi grašak i slično, sami ste krivi. Objasnite djetetu da se vole roditelji, djedovi, bake, tetke, prijatelji, dok se hrana jede da bismo bili zdravi, a ne zbog ljubavi. Ako neće ništa jesti za ručak, pustite ga, ali mu recite da do večere nema ništa. Ako je prije pola sata jelo smoki, a prije toga čokoladu, nemojte se čuditi što neće da jede juhu. Već je sito.

Treće, odvojite prostor gdje može razbacati igračke. Nakon igre njegovo je da igračke sakupi, nije vaše. Osigurajte mu niske police ili obične kutije koje su mu lako dostupne. Objasnite mu da vi imate svojih obaveza u kući, a da ono mora pospremiti igračke samo. Ako to ne učini, sakrijte mu igračke. Kada ih sutra zatraži, recite mu da ste ih nekome odnijeli jer ste mislili da mu ne trebaju, čim ih je onako razbacane ostavilo. Ovo će upaliti!

Uvijek govori dobro o drugima…




Ne dajte djetetu da manipulira vama. Kada vam dijete plače, srce vam se kida i to je normalno. Ako ga ništa ne boli, nije uplašeno ili tužno, samo ga nježno zagrlite i pitajte što nije u redu. Ako nije u redu to što mu ne date da nožicama kida zavjese, ili da prolijeva vodu po stolu, baca stvari po kući i slično, recite mu da može plakati koliko god hoće, ali mu svakako ponovite da vam je žao i da to što je naumilo ipak ne može raditi. Ako jednom popustite i nakon “ne može” zbog plača prijeđete na “može”, sami ste krivi. Sljedeći put će plakati još glasnije. Poslije će vam se popeti na glavu i nećete mu moći ništa.

Dosljednost je izuzetno važna. Ne možete jednom dozvoliti sok iz frižidera, a drugi put ne. Koliko god vam se čini da će se dijete naljutiti, iznenadit ćete se kada budete uvidjeli da djeca vole jasna pravila. Podrazumijeva se da se dječja ljubav ne smije kupovati i da ono što ne može kod mame, ne smije moći ni kod tate, bake, djeda. U obitelji mora postojati dogovor oko takvih stvari.

Umjesto kratkog “ne može”, neusporedivo je bolje “ne može zato što…”. I vama je nešto prihvatljivije kada vam se lijepo objasni, zar ne?

Dijete koje ima mnogo igračaka najčešće se ne zna igrati. Skupa igračka nije nužno i dobra za vaše dijete. Nije bitna cijena. Bitno je da nema sitnih dijelova, oštrih dijelova i da je napravljena od dobrog materijala. Kupite mu auto na daljinsko upravljanje od 50 eura pa ga poslije vičite što ga je polomilo prvog dana. Dijete ne zna i ne treba znati da je igračka skupa. To je važnije vama nego njemu.

Igračka mora biti takva da s njom može nešto zanimljivo raditi: da se mogu ubacivati predmeti kroz otvore, slagati, sklapati i rasklapati, zatvarati i otvarati. Prazna kutija kreme može se odlično zatvarati i otvarati. Podmetači za čaše mogu se slagati, a mogu se i kotrljati. Kartonski valjak iz toalet papira može se lijepiti, oblikovati, bojiti. Žlica je zgodna da se u njoj nešto nosi po kući, a da ne ispadne. Od plastičnih čaša može se praviti kula. Može se nešto izlijevati iz čaše u čašu.

Ne vjeruj svemu što misliš…

Kada vidite da vam se dijete u nekom kutu zaigralo, da priča samo sa sobom i potpuno je isključilo okolni svijet (naročito ako pri tom isplazi jezik), ne prekidajte ga nikako! Može ručati i kroz pola sata. Takvi momenti su važni.

Ako vas dijete nešto pita, odgovorite mu. Neka sačekaju i sudovi i pegla, utakmica, serija. Odgovorite mu tako da ga ohrabrite na slijedeće pitanje. Znam, to može biti zamorno, ali drugačije ne može. Potičite mu radoznalost, razvijajte rječnik i logičko razmišljanje.

Dijete odgajate primjerom. Ako želite da zavoli knjigu, mora nekada vas vidjeti kako čitate. Ako mu ponavljate da su slatkiši nezdravi i da je bolje da jede voće, nemojte ih ni vi stalno jesti. Ne činite pred njim ništa što ne želite da sutra i ono čini, i obratno – pokažite mu primjerom ono što želite da i ono radi. Tu spada i izvoli, hvala, molim, dobro jutro, doviđenja. To se nosi iz kuće.

Hvalite svoje dijete. Pohvalite ga kada nešto napravi s puno truda, bez obzira na to koliko je bilo uspješno. Gradite mu samopouzdanje i samopoštovanje.

Dozvolite djetetu da što češće odlučuje, naravno, o stvarima o kojima što god da odluči bit će dobro. Stvarajte takve situacije sami. Dijete koje donosi odluke raste u odgovorno i samostalno dijete. Stavljate mu do znanja da imate povjerenja u njega. Povjerenje stvara odgovornost kod djeteta.

Ne vezujte vezice petogodišnjaku. Pustite dijete od četiri godine da samo donese tanjur do sudopera poslije ručka. Ne skačite svaki put kad traži vodu, jabuku, jastuk. Ne umotavajte ga vi u šal i ne stavljajte mu vi kapu. To može samo i s tri godine. Navikavajte ga na neke sitne obaveze po kući. Pohvalite ga kada ih obavi.

Ne radite sve umjesto njega, već mu budite podrška da samostalno radi ono što može. Ne želite da sutra svom četrdesetogodišnjem djetetu govorite da se umota i stavi šal – i to pred njegovom rođenom djecom.

Vodite dijete u vrtić. Vrtić ne služi za čuvanje djece, tako da to što ga ima tko čuvati kod kuće uopće nije bitno. Djetetu su potrebna druga djeca. Ako ne štitite dijete od svega i svačega, u školu će poći kao dijete koje zna što su obaveze, samostalno je, zna fokusirati pažnju, zna poštovati tuđe želje i obaveze, ne misli da sve mora biti onako kako ono hoće, nije razmaženo, ima izgrađeno samopoštovanje. Sve su to preduvjeti za dobrog đaka.

Međutim, tu se posao ne završava. Sada kreću nove okolnosti.

75



Školski uzrast

Ne miješajte se učiteljima u posao. Točno je da vi najbolje poznajete svoje dijete, ali ne znate posao učitelja bolje od njih. Točka. Čak i ako se vama iz bilo kog razloga ne sviđa učitelj, to ne znači da ta osoba ne radi svoj posao kako treba. Surađujte s učiteljima. Ne tražite specijalan tretman za svoje dijete. Sva su djeca “posebna”.

Ukoliko uočite neki ozbiljan problem, porazgovarajte nasamo s učiteljem i ako treba s pedagogom ili psihologom u školi. Nećete rasti u očima svog djeteta ako kod kuće pričate da bolje od učitelja znate i hrvatski i matematiku. Vi ste u očima svog djeteta već veliki iz nekih drugih razloga. Važno je da i učitelj bude “veliki”. Ne zbog učitelja, već zbog djeteta. Ne omalovažavajte pred djecom one koji ih uče. To nije dobro zbog djece. Važno je da to razumijete.

Provjerite s djetetom odgovara li mu više da poslije škole obavi obaveze (domaće zadatke, učenje, čitanje lektire, završavanje nekog rada koji nije završilo u školi i slično) ili nakon što se odmori nekoliko sati. Tu nema pravila. Djeca se razlikuju. Dozvolite mu da odabere mjesto koje njemu odgovara za učenje. Ni tu nema pravila. Netko voli u miru i tišini svoje sobe, za svojim radnim stolom; nekome više odgovara za trpezarijskim stolom, dok se okolo nešto događa.

Domaći zadatak je zadatak po mjeri djeteta. To nije zadatak za vas. Ne mislite valjda stvarno da mi ne razlikujemo literarni sastav, crtež ili napravljeni predmet koji je napravilo dijete, od onog koji ste napravili vi umjesto djeteta? Vjerujte da znamo svaki put. Čemu onda to? Ima djece kojoj ne treba skoro nikakva pomoć. Ima djece kojoj je pomoć potrebna. U redu je da pomognete svom djetetu, ali kako?

Ako vaše dijete treba napisati sastav, prepričati priču, odgovoriti na pitanje, potražiti informacije u tekstu, riješiti zadatke, ne prihvaćajte iz prve odgovor “ja to ne znam”. Recite mu da još jednom pročita ono što je na satu pisalo u zbirci, ili lekciju iz knjige. Ako treba, porazgovarajte malo s njim o toj konkretnoj temi. Onda mu recite da riješi zadatak samo, a vi ga na kraju pregledajte.

Uvijek govori dobro o drugima…




Ako ste uočili greške, recite mu da ima šest grešaka, na primjer, pa neka ih proba samo naći. One koje ne nađe vi podvucite pa mu recite da ih proba ispraviti. Ako u tome ne bude sasvim uspješno, neka opet iščita lekciju i ono iz školske zbirke. Ako i dalje ne ide, pokušajte mu objasniti, nemojte to obaviti umjesto njega pa neka ponovo proba samo.

Shvatit će dijete uskoro da mu se ne isplati izvlačiti, jer vi nećete napisati zadatak umjesto njega. Shvatit  će i da mu ovakva procedura oduzima mnogo vremena pa će početi malo više se truditi i s boljom koncentracijom raditi taj domaći, ali i pažljivije pratiti nastavu. Potrajat će neko vrijeme u početku, a onda će se dijete osamostaliti. I ne sjedite pored njega s gumicom u ruci dok radi domaći. Obavite svoje pa se odmaknite od stola. Ne skačite za svaku grešku. Greške su sastavni dio učenja.

Dalje, to što je vaše dijete kod kuće mirno kao bubica nije nikakav argument kada vam u školi kažu da vam je dijete pretjerano nemirno, čak i agresivno. To je česta pojava. Ne lažu vas u školi. Važi i obratno – vi znate da vam je dijete nemirno kao buha, a u školi ga hvale kao izuzetno mirno. Opet, ne lažu vas u školi.

Izvanškolske aktivnosti su važne, ali imajte mjeru! Prvo, birajte ih prema interesima djeteta, a ne prema svojim interesima ili trendovima. Dijete ne treba ići i na sport i na jezike i u školice ovog i onog, na sva natjecanja i još na poneki tečaj. Vi možda mislite da je u njegovom interesu da mu vrijeme bude stalno ispunjeno organiziranim aktivnostima, na koje ćete ga po čitav dan razvoziti, ali griješite. Dijete mora imati slobodno vrijeme. Mora biti dijete, a ne programirana mašina. U redu je i da mu je ponekad dosadno. Ako mu je dovoljno često i dovoljno dugo dosadno, morat će se potruditi i samo nešto osmisliti.

Najdragocjenija mu je spontana igra s prijateljima, po mogućnosti vani. Neka se penje na drvo, neka skače sa stepeništa, neka izmisli neku igru s loptom, neka imitira u tom trenutku popularne dječje junake. Pustite ih malo na miru.

Ne vjeruj svemu što misliš…

Budite objektivni u očekivanjima. Ako djetetu ni majka ni otac nisu bili najbolji đaci u školi, s kojim pravom očekuju da njihovo dijete to bude. Ono nosi gene svojih roditelja i predaka. Neka ne zabušava, neka mu ne bude svejedno, neka bude najbolje što ono može biti. To je važnije nego da bude najbolji đak u razredu.

Ako vas nisu nikada birali u školske timove, ne očekujte da vam dijete bude najbolji nogometaš. Ako već ide na neki sport, neka bude sretno na treningu. Ne potičite mu pod svaku cijenu natjecateljski duh, ne tražite od njega dostignuća koja ne može ostvariti. Neka potroši energiju, neka se ispravno fizički razvija i neka bude sretno, a ne razočarano u sebe zato što nije ispunilo vaša očekivanja.

Magija privatnih satova je veoma aktualna tema. Čujem da se čak i djeca u mlađim razredima osnovne škole šalju na privatne satove kod drugih učitelja. To je medvjeđa usluga djetetu. Ako vam je dijete bilo dugo bolesno pa je izbivalo s nastave, privatni satovi su opravdani. Ako ga spremate za neki “viši cilj” (hoćete da se sutra školuje u inozemstvu pa mu treba drugačiji program od našeg), privatni satovi su opravdani.

U ostalim slučajevima razmislite radi li se o jednoj od sljedećih situacija: vaše dijete na satu skoro nikada ne prati nastavu. Gleda kroz prozor, crta nešto po zbirci, priča s prijateljem, zabavlja društvo. Nije ga briga jer zna da ćete mu platiti privatne satove. Vaše dijete prati nastavu i što se ocjena tiče postiže neki svoj maksimum. Vi želite da po svaku cijenu ima više ocjene. Vi smatrate da je nastavni plan preopširan i vi procjenjujete da mora na privatne satove.

Vi nemate vremena (želje, znanja) da radite malo s djetetom kod kuće. Vi niste stvorili djetetu radne navike i od prvog dana ste sjedili s njim sve vrijeme dok radi domaći, preslušavali ga, gledali mu u olovku svakog trenutka pa dijete sada zna učiti samo jedan-na-jedan. Većina vaših prijatelja šalje djecu na privatne satove i sebe smatraju vrlo uspješnim zbog toga.

75



E sad, budite iskreni pa ako se prepoznate u nekoj od nabrojanih kategorija, ne činite djetetu medvjeđu uslugu, već mu recite da mora paziti na satu i aktivno sudjelovati u radu. Znam mnoge đake koji redaju petice jer su na satu maksimalno posvećeni onome što se tamo uči.

Ukoliko se, pak, radi o tome da vašem djetetu predaje netko tko je zalutao u prosvjetu (za tu etiketu nije dovoljno vaše mišljenje, već mišljenje ogromne većine roditelja i đaka) pišite peticije, idite svi zajedno kod direktora, zahtijevajte da se nešto učini po tom pitanju.

Internet je u posljednje vrijeme dežurni krivac za sve. Tu se gubi vrijeme, krivi kičma, vrebaju opasnosti, dijete živi u nerealnom svijetu. Sve je to točno, a i nije. Mi nismo rasli uz internet pa mislimo da nam je djetinjstvo zbog toga bilo mnogo bolje. Griješimo. Naši roditelji nisu rasli uz televizor pa misle da im je djetinjstvo bilo mnogo bolje. Griješe.

Njihovi roditelji nisu rasli uz toalet u kući pa misle… A ništa od toga se ne može uzeti zdravo za gotovo. Ne možete djetetu ukinuti internet! Ono je dijete 21. stoljeća i internet je sastavni dio njegovog života, baš koliko i lopta. Vi se potrudite samo da bude i lopte. Internet je riznica divnih stvari – informacija, uputstava, druženja s onima koji nam nisu blizu, igrica (zašto ne?!), glazbe, knjiga, filmova… To ne smijete zabraniti djetetu.

S druge strane, trebate mu ograničiti vrijeme koje provodi na internetu, kao i aktivnosti. Ukoliko niste vični, pozovite nekoga tko jest, da ograniči pristup nepoželjnim sadržajima na uređaju koje dijete koristi, a na ostale postavite šifru. Dok dijete ne postane tinejdžer, neka na internetu boravi u dnevnoj sobi, kada ste i vi tu. Objasnite mu koje opasnosti vrebaju i kako da ih se kloni. A onda ga pustite da uživa u blagodatima doba u kojem odrasta. Ne zaboravite i na onu loptu. Mjera je najvažnija!

Uvijek govori dobro o drugima…




I na kraju, ne kupujte poklone za dobar uspjeh!

Ako ćete djetetu kupiti bicikl, napravite to prije ili poslije kraja školske godine, zato što je bicikl divna stvar, vožnja je zdrava rekreacija i dijete će u njoj uživati. Dobre ocjene je steklo zato što je đak, zato što se trudilo, zato što je znanje važno.

Eto, ja sam toliko znala da vas posavjetujem, a za nešto više od toga potražite nekog stručnijeg. Doći će na red i tekst o društvenom ambijentu i školi.

U međuvremenu, sretno!

Piše: Ljubinka Boba Nedić

klotfrket/detinjarije

38 OSHO – ZDRAV EMOCIONALNI ŽIVOT

OSHO: ZDRAV EMOCIONALNI ŽIVOT

Pretvorite strah, bijes i ljubomoru u kreativnu energiju

Kako ne bi povrijedili druge, ljudi često potiskuju vlastite osjećaje i želje. To je pogrešan put. Na taj se način ljudi sve više udaljavaju od sebe samih, bivaju nezadovoljni te jednako tako šire nezadovoljstvo oko sebe.

Osho u razrješenju ove dvojbe vidi pretpostavku za čovjekov zdrav emocionalni život, nudeći u knjizi putokaz kako izaći iz tog začaranog kruga u koji roditelji i društvo uporno guraju pojedinca.

Na kraju knjige opisane su vježbe transformacije i meditacije.

Cijena: 108,00 kn 97,20 kn - Kupi ovdje

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.