Dostignuta kritična masa probuđenih koja će spasiti ovaj svijet i uzdići ga iznad sve ove patnje i kaosa, smo mi sami. Neće nas nitko, poput kofera, podići i odnijeti u neki bolji i pravedniji svijet. Nitko neće umjesto nas očistiti sav taj nered u nama, našu ravnodušnost, neznanje, oholost, materijalizam i samodostatnost. Ne dajte se zavarati! Sve to moramo učiniti mi sami!
Tko nas to kažnjava? To vječno i nikad potrošeno pitanje postavljaju i oni koji vjeruju u Kreatora i oni koji vjeruju u slučajnost života. Svi se pitamo tko nas to kažnjava kada nas dotakne patnja! Pitamo se o smislu patnje, a ne pitamo se o smislu života.
Zašto je lakše pitati se o smislu patnje? Zašto uopće mislimo da je patnja bez smisla, pravde i razloga? Oni prvi reći će – nosi svoj križ, a oni drugi reći će da je takva sudbina ovog svijeta. Netko nas je krivo učio i naučio da je patnja neminovna, a život nepravedan. I baš bi se zato trebali pitati kakvi su naši svakodnevni izbori i koliko smo od te patnje sami odabrali i sami kreirali!?
Trebali bismo bar na trenutak napustili svoju sebičnu kožu kako bismo primijetili da je onaj koji je imao potrebu kreirati mora, šume, ledenjake, naše krvotoke… to mogao učiniti samo iz ljubavi prema redu i smislu, a ne iz ljubavi prema patnji. Kad bismo bar na trenutak napustili svoju sebičnu kožu možda bismo ipak primijetili da i ta sudbina, u koju vjerujemo, ima svoju zakonitost, svoj smisao i razloge.
Koliko god živjeli u svojoj sebičnoj koži mi ipak želimo vjerovati u red, poredak i smisao, jer bez te vjere ne bismo preživjeli niti jedan jedini bogovjetni dan. Zašto onda kada narušimo taj red mislimo da nas netko kažnjava!? I ne mislim pri tome samo na red koji smo narušili u svijetu oko nas, mislim zapravo na onaj red koji smo narušili unutar sebe samih.
Taj prividni nedostatak reda u svijetu zapravo je nedostatak našeg unutarnjeg reda, a mi to zovemo križem i sudbinom, jer jednostavnije je vlastitu odgovornost delegirati Bogu ili sudbini.
Da, ne možemo tektonskim pločama reći da se ne sudaraju, ne možemo kiši reći da manje pada, ne možemo zaustaviti oluje, tsunamije, viruse, ni snježne vijavice. No, možemo pokušati razumjeti način na koji se Univerzum izražava kako bi nam pokazao smisao i neophodnost reda u nama. Reda, u koji je uronjena cjelina, u koji smo uronjeni i mi kao dio te cjeline.
Ne možemo očekivati beskrajnu velikodušnost života ukoliko i sami nismo velikodušni, jer mi smo Univerzum, kreator i sudbina. Mi smo pikseli tog holografskog svijeta u svom individualnom značenju. Pa, zašto onda mislimo da nismo kreatori naše patnje i naše sreće!? Zašto onda mislimo da o nama ne ovisi ništa bitno, samo zato što ne možemo zaustaviti tektonske ploče, ni tsunamije?
Zašto onda mislimo da bi trebali biti ustrašeni umjesto ushićeni značenjem koji nam pripada u tom smislenom i skladnom poretku. O nama ovise gradovi, mora, šume, ledenjaci i naši krvotoci. Mi smo važni. Sebi, Univerzumu i drugima. Bez nas ništa ne bi bilo isto. Zato je važno pitati se o smislu života, a ne o smislu patnje.
I na kraju moramo znati nešto užasno važno. Puno se piše i priča da se ruše stari programi, stari obrasci. Puno se priča i piše o našem uzašašću. Puno se priča o Novoj Zemlji. No, važno je znati da ta, navodno, dostignuta kritična masa probuđenih koja će spasiti ovaj svijet i uzdići ga iznad sve ove patnje i kaosa, smo mi sami.
Neće nas nitko, poput kofera, podići i odnijeti u neki bolji i pravedniji svijet. Nitko neće umjesto nas očistiti sav taj nered u nama, našu ravnodušnost, neznanje, oholost, materijalizam i samodostatnost. Ne dajte se zavarati! Sve to moramo učiniti mi sami!
Napisala: Sanja Debač
