Jednog dana Tišina me pozvala kod sebe u goste.
Sjedili smo zajedno i gledali se u oči.
Tišina je govorila, a njezine riječi ispunjavale su moju nutrinu.
Poput zračnog jastuka iz kojeg je ispumpan zrak, moj se um postupno praznio od starih sadržaja i misli.
Mogao sam čuti i osjetiti svoj Dah.
Kao da skidam sa sebe različite slojeve odjeće, razgolitio sam svoje Ja i ponirao sve dublje u stanje Praznine.
Nisam znao tko sam, ali nije mi bilo uopće bitno.
Potpuno gubeći sebe, dolazio sam sve bliže Sebi.
Tišina i ja postali smo Jedno.
Oboje smo nestali i našli se u beskonačnom polju Punine i Cjelovitosti.
Osjećao sam povezanost sa Svime, a u isto vrijeme bio sam nevezan na događaje, ljude, želje i stvari.
Sigurnost i Unutarnji Mir preplavili su cijelo moje biće.
U prisutnosti Tišine, spoznao sam da je sve nestalno i promjenjivo.
Život je vječan i ne prestaje nakon gubitka ovog tijela.
Postoji samo ovaj trenutak i kakav god on bio, sve se događa sa Svrhom i za dobro moje Duše koja je trenutno na školovanju ovdje na Zemlji.
Milan Troskot, Živi Trenutak
