Kako se možemo povezati s drugima ako odustajemo od sebe? Što im dati? Što dati ako se osjećamo dobro sami sa sobom tek kada se sviđamo drugima? Radimo na sviđanju drugima i ne učimo o sebi. Tako dolazi usamljenost; iako imamo ljude oko sebe, u nemogućnosti smo povezati se jer se želimo svidjeti pod svaku cijenu.
Mimikrija, davanje one slike za koju mislimo da će se svidjeti drugima, a to je, mislimo, jedino nešto nalik njima.
Tako vidimo da se ljudi, kada dođe društvo neke osobe – naglo promjene, počnu reflektirati one s kojima se druže.
Nekad se to pogrešno etiketira kao “empat”.
Kroz odnose najviše učimo o sebi i ako preuzmemo karmičke programe da je jedini način da se osjećamo dobro sa sobom – sviđanje drugima, te stoga radimo stapanje s drugima, gubimo priliku za istinskim povezivanjem i učenjem o sebi, jer se nismo nikada ni dali u odnos.
Samo radimo na sviđanju drugima i ne učimo o sebi preko odnosa i svojim potrebama.
Tako dolazi usamljenost; iako imamo ljude oko sebe, u nemogućnosti smo povezati se, jer se želimo svidjeti pod svaku cijenu.
Neprihvaćanje sebe, strah od konflikta, izražavanja, odbacivanja.
Netko tko sebe voli i želi se sebi svidjeti još više, može biti sam – savršeno ugodno.
Različitost nije problem, može biti savršeno kompatibilna, dok sličnost može biti potpuno nekompatibilna i površno sviđanje.
Baza uvijek mora biti ljubav prema sebi, u tome moramo biti utemeljeni.
Tada su nam i razlike među ljudima i nesviđanja potpuno prihvatljivi.
