Jednog dana Tišina me pozvala kod sebe u goste.

Sjedili smo zajedno i gledali se u oči.

Tišina je govorila, a njezine riječi ispunjavale su moju nutrinu.

Poput zračnog jastuka iz kojeg je ispumpan zrak, moj se um postupno praznio od starih sadržaja i misli.

Mogao sam čuti i osjetiti svoj Dah.

Kao da skidam sa sebe različite slojeve odjeće, razgolitio sam svoje Ja i ponirao sve dublje u stanje Praznine.

atma.hr – 52




Nisam znao tko sam, ali nije mi bilo uopće bitno.

Potpuno gubeći sebe, dolazio sam sve bliže Sebi.

Tišina i ja postali smo Jedno.

Oboje smo nestali i našli se u beskonačnom polju Punine i Cjelovitosti.

Osjećao sam povezanost sa Svime, a u isto vrijeme bio sam nevezan na događaje, ljude, želje i stvari.

Sigurnost i Unutarnji Mir preplavili su cijelo moje biće.

U prisutnosti Tišine, spoznao sam da je sve nestalno i promjenjivo.

Život je vječan i ne prestaje nakon gubitka ovog tijela.

Postoji samo ovaj trenutak i kakav god on bio, sve se događa sa Svrhom i za dobro moje Duše koja je trenutno na školovanju ovdje na Zemlji.

Milan Troskot, Živi Trenutak

atma.hr – 52




OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here