U našem dobu tjeskobe i žrtvi, hrabrost je osobina koja mnogima od nas jako nedostaje! Jer tko od nas ne bi mogao napraviti dugačak popis stvari koje bismo učinili samo da smo hrabriji? Koliko često smo sami sebe razočarali podlegnuvši svojim strahovima umjesto poduzimanja radnji koje bi mogle stvoriti bolji život? Ali – hrabrost je vještina koja se može kultivirati, a iznad svega ta vještina proizlazi iz načina na koji se odnosimo prema našim emocijama. Način na koji držimo svoje tijelo, način na koji ga pokrećemo svijetom i način na koji ga hranimo uvelike utječe na ono što osjećamo sposobnim za postizanje. Naše tijelo toliko je blisko povezano sa stanjem našeg uma da ovladavanje unutarnjim svijetom mora odati počast somatskoj strani našeg postojanja.
Da bismo djelovali hrabro, potrebno je da prestanemo gledati na uznemirujuće emocije kao na prepreke djelovanju i umjesto toga naučimo nastaviti u životu čak i u prisutnosti straha, tjeskobe, krivnje ili srama.
Za početak moramo opisati ulogu koju emocije igraju u ljudskom životu i moramo razlikovati prilagođene i neprilagođene emocije. Jer unutar ovog okvira razumijevanja postat će jasno zašto tipični načini na koje se ljudi odnose prema uznemirujućim emocijama promiču kukavičluk i zašto je potrebna alternativa.
“Emocije imaju ključnu ulogu u usmjeravanju naše pažnje, oblikovanju naše percepcije, organiziranju našeg pamćenja i motiviranju našeg aktivnog angažmana u učenju koje život nemilosrdno zahtijeva od nas.” – Michael Mahoney, Konstruktivna psihoterapija
U povijesti ideja postojao je postojan trend, koji seže sve do Platona, koji emocije karakterizira kao neposlušne i životinjske elemente ljudskog života. Naše emocije, prema ovoj perspektivi, remete naš mir i ometaju našu sposobnost racionalnog razmišljanja. Ali ovo gledište je jednostrano i zanemaruje buduću ulogu emocija. Jer naše emocije, kada funkcioniraju ispravno, pomažu nam da se prilagodimo našem okruženju; daju informacije o dobrom i lošem u našem životu i usmjeravaju našu pažnju brzinom koja često nadmašuje onu našeg kognitivnog uma.
Iako nam sve emocije mogu pružiti informaciju, često su one koje najviše uznemiruju emocije prepune najvažnijih informacija. Strah nas može usmjeriti na prijetnju, anksioznost nas može upozoriti na činjenicu da idemo krivim putem u životu, dok krivnja i sram mogu signalizirati da naše ponašanje nije u skladu s našim moralnim kompasom. Ili kako Leslie Greenberg objašnjava u Terapiji usmjerenoj na emocije:
“Normalna funkcija emocija je brza obrada složenih situacijskih informacija kako bi se osobi pružila povratna informacija o njezinoj reakciji i pripremila je za poduzimanje učinkovite akcije.” – Leslie Greenberg, Terapija usmjerena na emocije
Naše emocije, drugim riječima, ključne su ne samo u našoj sposobnosti da preživimo, već i da cvjetamo. Ali većina nas se bori u našoj nesposobnosti da se nosimo s onim što se naziva neprilagodljivim emocijama.
Jer ponekad naše emocije mogu zaživjeti svoj vlastiti život i umjesto da signaliziraju prilagodljive načine interakcije s našim okruženjem, one nas varaju i tjeraju da se ponašamo na načine koji će umanjiti našu dobrobit. Kako Greenberg objašnjava:
“Ove neprilagođene emocije više ne pomažu osobi da se konstruktivno nosi sa situacijama koje joj izazivaju; nego ometaju učinkovito funkcioniranje. Te emocionalne reakcije općenito uključuju prethodno naučene odgovore, na temelju prethodnih, često traumatskih iskustava.” – Leslie Greenberg, Terapija usmjerena na emocije
Neprilagođene emocije su mali vragovi koji izbacuju naš život s kursa. To su emocije koje uzrokuju fobije, anksiozne poremećaje, probleme s ljutnjom, depresiju i iskrivljene razine krivnje i srama. Većina ljudi pokušava se nositi s takvim uznemirujućim emocijama na jedan od dva načina: rasuđivanjem ili potiskivanjem.
Obje su metode, međutim, suprotne kultiviranju hrabrosti, jer uznemirujuće emocije tretiraju kao stanja koja se moraju prevladati prije nego što se može poduzeti akcija i istražiti mogućnosti života. Ali ono što čini stvar gorom je to što oba pristupa obično ne uspijevaju u postizanju namjeravane svrhe oslobađanja od stiska neprilagođene emocije.
Rasuđivanju s našim emocijama često se pribjegava kada smo svjesni činjenice da naše neprilagođene emocije nisu u skladu sa stvarnošću naše situacije. U takvim trenutcima može se činiti razumnim pokušati raspravljati s našim emocijama u nadi da naš kognitivni um može kontrolirati njih i osloboditi nas da idemo naprijed nesmetano njihovom prisutnošću.
Ali emocije se rijetko mogu kontrolirati čistim djelima volje niti su podložne samo snazi misli. Zapravo je veća vjerojatnost da će intenzivna emocija nadjačati našu sposobnost jasnog razmišljanja, nego da će jasna misao nadjačati intenzivnu emociju.
Kako će nas samo naše misli rijetko osloboditi anksioznog poremećaja, fobije ili drugih oblika neprilagođenih emocija, mnogi ljudi odustaju od ovog pristupa i umjesto toga se okreću emocionalnom potiskivanju radi olakšanja. Ako ne možemo pobijediti ta emocionalna stanja svojim mislima, možda ih možemo istjerati iz svjesne svijesti. Potiskivanje ponekad može djelovati, ali uz cijenu koju treba platiti, jer kako objašnjava psiholog Alexander Lowen u svojoj knjizi Strah od života:
“Suzbijanje osjećaja ne čini da on nestane; samo ga gura dublje u nesvjesno. Ovom akcijom internaliziramo problem.” – Alexander Lowen, Strah od života
Internaliziranje naših emocionalnih stanja samo potiskuje njihove učinke. Umjesto ljutnje možemo razviti kroničnu napetost mišića ili migrene. Umjesto da osjećamo tjeskobu, možemo razviti tjelesne simptome kao što su problemi s probavom ili nemogućnost spavanja. No, daljnji problem s potiskivanjem je taj što stvara novu prepreku hrabrom djelovanju.
Možda više ne osjećamo tu emociju, ali psihosomatska bolest koju smo stvorili u tom procesu često će postati naš novi izgovor da ostanemo u stagnaciji. Umjesto da sebi govorimo da moramo prevladati svoj strah ili tjeskobu prije nego što poduzmemo hrabre akcije, sada si govorimo da moramo izliječiti ono što muči tijelo.
Ali ako se rasuđivanje s neprilagodljivim emocijama pokaže neučinkovitim i ako potiskivanje samo iskrivljuje problem, koja je alternativa? Kako se možemo odnositi prema uznemirujućim emocijama na način koji potiče kultiviranje hrabrosti?
Jedan alat koji nam može pomoći u tom pogledu je emocionalno označavanje. Emocionalno označavanje podrazumijeva uočavanje prisutnosti emocije, a umjesto da se protivimo ili pokušavamo potisnuti, mi je prihvaćamo i interno je označavamo. Kažemo si: “Osjećam tjeskobu”, “Osjećam strah” ili “Osjećam se ljutito”. Ovo može izgledati kao trivijalan čin, ali kako Greenberg objašnjava:
“Sve veći broj istraživanja otkriva da označavanje emocija (tj. prenošenje osjećaja u riječi) pomaže u regulaciji afekta prema dolje. Dakle, kada netko vidi ljutito lice i uz njega priloži riječ ljut, dolazi do smanjenog odgovora u amigdali. Prednosti označavanja afekta stoga nadilaze sve stvarne uvide koji se stječu poznavanjem onoga što se osjeća, jer sam čin označavanja zapravo smanjuje uzbuđenje.” – Leslie Greenberg, Terapija usmjerena na emocije
Nakon što označimo svoju emociju, bit ćemo u boljoj poziciji procijeniti što nam, ako ništa drugo, emocija signalizira da učinimo. Ako je emocija prilagodljiva i usmjerava nas u jasnom smjeru, onda ćemo imati malo razloga da ne poslušamo ono što nam govori, ali stvari nisu tako jednostavne za neprilagođene emocije. Jer, za razliku od adaptivne emocije, s neprilagodljivom emocijom najbolje se nositi ne čineći ono što nam se čini da nam emocija govori – što je obično neki oblik izbjegavanja – već čineći suprotno.
Moramo proširiti svoj život suočeni s neprilagođenim emocijama jer stezanje našeg života samo opredjeljuje fantomske prijetnje koje dovode do ovih uznemirujućih stanja. I tu leži velika prilika za one od nas koji su pogođeni neprilagođenim emocijama – njihova prisutnost stvara idealnu situaciju za kultiviranje hrabrosti. Jer hrabrost je, u svojoj biti, sposobnost poduzimanja radnje čak i kada iznutra bijesne oluje sumnje i stoga što je naš život više pogođen neprilagodljivim emocijama, imamo više mogućnosti da vježbamo djelovanje na ovaj način.
Da bismo iskoristili svoje neprilagođene emocije, trebali bismo napraviti popis malih koraka koji nas postupno izlažu situacijama kojih se bojimo. Svaki bi nas korak trebao postupno dalje izvlačiti iz naše zone udobnosti, ali ako se možemo posvetiti poduzimanju barem jednog koraka svaki dan, pretvorit ćemo naše neprilagođene emocije iz inhibitora našeg blagostanja u promotore jačeg ja.
Kada se ovom vježbom pokrene uznemirujuća emocija, samo je trebamo označiti, prihvatiti je i zatim krenuti naprijed bez obzira na to koliko se neugodno osjećamo. Ako smo dosljedni u svojoj praksi, vjerojatno ćemo primijetiti da se naše neprilagođene emocije pojavljuju sve rjeđe. Ali čak i ako nastave biti dio našeg života, ova će nas vježba naučiti da uznemirujuće emocije ne moraju biti lanci koji nas ograničavaju i da se djelovanje može poduzeti čak i u njihovoj prisutnosti. Drugim riječima, naučit ćemo umjetnost hrabrog djelovanja.
“Hrabrost je otpor strahu, ovladavanje strahom – a ne odsustvo straha.” – Mark Twain, Pudd’nhead Wilson
Ali da bismo postali pravi gospodar svojih strahova i jedan od rijetkih koji mogu iskreno reći da je hrabrost osobina koja nas definira, moramo biti spremni povremeno eksperimentirati s hrabrim koracima, a ne samo malim – jer ponekad je to iskorak koji život zahtijeva.
Kako bismo sebi dali najbolju šansu da postanemo sposobni za takve podvige, možda će nam biti od pomoći dodati u naš arsenal neke alate i tehnike koje iskorištavaju moć veze između tijela i uma.
Jer način na koji držimo svoje tijelo, način na koji ga pokrećemo svijetom i način na koji ga hranimo uvelike utječe na ono što osjećamo sposobnim za postizanje. Naše tijelo, drugim riječima, toliko je blisko povezano sa stanjem našeg uma da ovladavanje unutarnjim svijetom mora odati počast somatskoj strani našeg postojanja, jer kao što je Carl Jung napisao:
“Zagonetno jedinstvo živog organizma ima za posljedicu činjenicu da tjelesne osobine nisu samo fizičke niti mentalne osobine samo psihičke. Kontinuitet prirode ne zna ništa o onim dijalektičkim razlikama koje je ljudski intelekt prisiljen postaviti kao pomagala razumijevanju.” – Carl Jung, Psihološki tipovi
Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
