Godine 1068. grupa radnika radila je na podizanju zemljanog humka visokog oko 18 metara u Anglo-Saxonskom selu Cambridgeu, sjeveroistočno od Londona. Na vrhu tog humka izgradili su kameni toranj koji se isticao u malom skupu slamnatih kuća nagomilanih pored rijeke Cam. Taj toranj služio je kao tvrđava za zaštitu i učvršćivanje tog dijela kraljevstva kojeg je William Osvajač osvojio dvije godine prije.
U to vrijeme zapadna ili europska civilizacija, danas tako značajna za svijet, upravo se pojavljivala iz ruševina prošlih kultura i društava. Znanost kakvu poznajemo danas bila je tada nepoznata, a kršćanska Crkva bila je u procesu učvršćivanja svog položaja na prijašnjim poganskim područjima sjeverne Europe. Djela drevnih Grka i drugih ranih civilizacija većinom su bila izgubljena i mogla su biti ponovno predstavljena Europi iz arapskih izvora tek tri stotine godina kasnije. Sveučilišta u južno-europskim zemljama već su postojala, a u Britaniji je trebalo proći još kojih dvije stotine godina prije osnutka Oxlorda, a zatim Cambridgea.
Alberuni i vedska astronomija
Godine 1000., otprilike šezdeset godina prije podizanja kamenog tornja na rijeci Cam, arapski učenjak po imenu Alberuni (973-1048.) završio je knjigu o Indiji. Alberuni je živio u kraljevstvu Gaznije, na dvoru kralja Mahmuda, muslimanskog kralja koji je pljačkao sjeverozapadna područja Indije, kao što su Sindh i Punjab. Alberuni je bio dobro poznati učenjak svog vremena koji je čitao Platona na originalnom grčkom jeziku, a također je studirao i starodrevni indijski jezik Sanskrit. Izgleda da je Alberuni bio zaposlen kod kralja Mahmuda kako bi proučavao Hinduse slično kao što i danas vlada jedne zemlje zapošljava istraživače u proučavanju običaja i tradicije druge zemlje.
Alberunijev pristup izvornom materijalu na sanskritu bio je ograničen. On je imao pristup dijelu indijske astronomske literature zvane Jyotish shastra, a također i Puranama kao što su Matsya Purana i Vayu Purana. Također, on spominje i Shrimad-Bhagavatam ili Bhagavata Puranu, riznicu vedske književnosti, ali izgleda da ga nikada nije uspio u cijelosti pročitati. U toj literaturi Alberuni se većinom zanimao za podatke koji se tiču indijskog pogleda o svemiru i događaja koji se u njemu odvijaju. Doista, ono što najviše začuđuje kod Alberunija jest činjenica što je više od polovine svog rada posvetio astronomiji i kozmologiji.
Jedan bitan dio Jyotish shastra sadrži matematičku astronomiju poznatu kao Astronomske siddhante. To uključuje radove povijesnih indijskih astronoma kao što su Arvabhata, Brahmagupta i Viraha Mihira, koji su bili skoro Alberunijevi suvremenici. Također uključuju drevne sanskritske tekstove kao što je Surya-siddhanta, za koju se kaže kako je potekla izravno od deva i velikih rishija. Ti radovi govore o Zemlji kao o maloj kugli koja pluta u prostoru i koja je okružena planetima koji kruže oko nje. Većinom se bave pitanjima kako izračunati položaj planeta na nebu u bilo kojem željenom vremenu. Sadrže opširna pravila o načinu kako učiniti ove proračune, kao i brojčane podatke koji govore o udaljenostima, veličinama i brzinama kretanja planeta. No ipak, govore jako malo o prirodi planeta, njihovom izvoru i uzrocima njihovog kretanja.
Alberuni je prilično dobro razumio proračune opisane u astronomskim siddhantama i čini se da je u to vrijeme postojalo određeno zanimanje za indijsku astronomiju u središtima muslimanske civilizacije. On je također bio upoznat s grčkom astronomskom tradicijom sažetom od Ptolomeja. Bilo kako bilo, Alberuniju je bilo teško shvatiti kozmologiju predstavljenu u Puranama. Njegovo shvaćanje kozmologije potpuno je pomućeno opisima u Petom pjevanju Shrimad-Bhagavatama kojeg ćemo iznijeti u kasnijim poglavljima. Alberuni je izrazio ogorčenje i potpuno nerazumijevanje kada se susreo s takvim zapanjujućim opisima. Na žalost, uzeo je to kao priliku za kritiziranje Hindu dharme kako bi ustvrdio nadmoćnost svoje vlastite tradicije.
Vedska i suvremena kozmologija
Pokušat ćemo pružiti nešto od informacija o kozmologiji predstavljenoj u vedskom spisu Srimad-Bhagavatamu (Peto pjevanje) te ćemo pokušati razjasniti njegovu vezu s drugim istaknutim sustavima kozmologije – drevnim i suvremenim. Započeli smo s ovim povijesnim prikazom kako bismo pokazali da zbunjenost s kozmologijom Bhagavatama nije novi fenomen uzrokovan napretkom suvremene znanosti. Alberuni je također bio zbunjen iako je u njegovom društvu Zemlja bila predstavljena kao središte svemira. Mnogi indijski astronomi ranijih stoljeća također su bili nesposobni shvatiti vedsku kozmologiju te su bili dovedeni u stanje otvoreno odbaciti njene dijelove čak iako je njihova vlastita religijska i socijalna tradicija bila temeljena na Puranama. Na primjer, Bhashkaracharva, autor siddhantičkog teksta Siddhanta-siromani iz 11. stoljeća, nije mogao uskladiti relativno mali promjer Zemlje, kojeg je dobio iz jednostavnih mjerenja, s izmjerenom veličinom koju su Zemlji pripisali Pauranike, sljedbenici Purana. Slično tome, astronom iz južne Indije po imenu Parameshvara u 15. stoljeću izjavio je kako je izjava Purana o sedam dvipa i oceana nešto “dato samo za religioznu meditaciju”, a visina od 84.000 yojana ili 1.081.080 km planine Meru, opisana u Puranama, “nije prihvatljiva astronomima”.
Vaishnave (sljedbenici Vishnua) prošlih stoljeća također su raspravljali o vezi između Petog pjevanja Shrimad-Bhagavatama i Jyotišli shastra. Primjer toga pronađen je u komentarima Bhagavatama jednog vaishnave po imenu Vamsidhara koji je živio u 17. stoljeću. U tom komentaru Vamshidara piše o naizglednom sukobu male veličine Zemlje opisane u Jyotish shastrama i velike veličine Bhu-mandale opisane u Petom pjevanju.
Postoje vrlo očigledna ozbiljna neslaganja između kozmološkog sustava Purana i svjetskih modela koje ljudski promatrači i astronomi žele predstaviti korištenjem svojih tehnoloških instrumenata. Uzrok različitosti ovih astronomskih gledišta ne leži samo u napretku moderne zapadne kulture, već se iz spomenutih primjera da naslutiti i kao naslijeđena suprotnost unutar same vedske tradicije. Dugotrajna zbunjenost o vedskoj kozmologiji pokazuje kako su ta neslaganja vrlo duboka i teško ih je razriješiti. No ipak, ta neslaganja u svojoj završnoj analizi nisu nimalo proturječna. Suprotnosti se mogu riješiti razvijanjem pravilnog shvaćanja prirode svemira, vremena i materije opisanih u Shrimad-Bhagavatamu i primjerenog shvaćanja vedskog pristupa opisivanju i razmišljanju o stvarnosti.
Slon i slijepci
Naš uvodni prikaz vedske astronomije započinjemo raspravljajući o astronomskim siddhantama. Pružit ćemo dokaze koji potvrđuju ove radove kao temelj sastavnog dijela originalne vedske tradicije. Prihvatiti ove radove, a odbaciti kozmologiju Purana, kao što su neki indijski astronomi učinili, jest isto što i krenuti putem modernog znanstvenog materijalizma koji na kraju vodi potpunom odbacivanju vedske literature. Ali odbaciti astronomske siddhante kao antivedske znači izgubiti vedsku tradiciju stroge matematičke astronomije. To ide na ruku onom dijelu suvremenih zapadnih učenjaka koji žele odbaciti Vede i Purane kao mitološku literaturu. Oni pokušavaju objasniti astrološke siddhante kao proizvod grčkog znanstvenog genija. Također tvrde kako su one bile posuđene i lažno zamaskirane u hindu odjeću od strane nepoštenih indijskih brahmana-svećenika. Naša teza je da astronomske siddhante i kozmologija Purana mogu biti shvaćeni kao obostrano uskladivi prikazi jedne višedimenzionalne materijalne stvarnosti.
Suvremena zapadna znanost temeljena je na ideji da priroda može biti potpuno opisana kao racionalni model svijeta. No ipak, Shrimad-Bhagavatam (5.16.4) ističe kako nijedna osoba ovog svijeta nije sposobna potpuno opisati materijalni svemir “čak u životnom vijeku dugačkom kao u Brahme”. Tako je vedski pristup opisu prirode temeljen na strategiji predstavljanja mnogih obostrano uskladivih pogleda jednog, ljudima neopisivog, shvaćanja.
Stara priča o slijepim ljudima i slonu daje bolji pogled na taj pristup. Svaki slijepi čovjek imao je nepatvoren pogled na slona, a čovjek koji vidi mogao je shvatiti kako svi ti pogledi odgovaraju jedan drugome da bi na kraju stvorili suvislu cjelinu. Čak i slijepi čovjek, nakon pažljivog proučavanja izvještaja koji dolaze od čovjeka koji vidi i njegovog prijatelja slijepog čovjeka, mogao je shvatiti oblik cijelog slona iako ga nije mogao izravno spoznati
bez izlječenja svoje bolesti. Mi predlažemo, u našim pokušajima shvaćanja materijalnog svemira, usporedbu sa slijepim čovjekom koji poima određeni dio slona. Prema ovoj analogiji astronomske siddhante predstavljaju svemir kojeg poima slijepi čovjek na ovoj Zemlji, a tekstovi poput Bhagavatama predstavljaju pogled na svijet bića s višim moćima vizije. Ta bića uključuju polubogove-deve, rishije-mudrace i konačno samoga Boga koji jedini može vidjeti cijeli svemir. Dakle, oni mogu izravno vidjeti oba aspekta svemira predstavljena u Bhagavatamu i u astronomskim siddhantama.
Tim višim bićima očito je na vrlo jednostavan način dostupna analiza pojedinih svemirskih prostranstava koji se zajedno, naposljetku, uklapaju u jednu skladnu i potpunu cjelinu. Za nas, takva analiza moguća je jedino uz puno truda. Bilježimo da su s razvojem suvremene fizike znanstvenici barem privremeno bili prisiljeni zanemariti cilj oblikovanja jednog potpunog matematičkog modela atoma. Prema standardima tumačenja kvantne teorije koju je predstavio Niels Bohr (1855-1962), atomski fenomen mora biti shvaćen iz barem dva dopunska viđenja, a ne kao razumljiva sama cjelina.
Ta viđenja – valovita i djelomična slika – naizgled se suprotstavljaju jedna drugoj, a opet su oba točni opisi prirode. Oni su dimenzija suvisle teorije o atomu, ali ne mogu biti spojene unutar okvira klasične fizike. Kako bismo ih ujedinili i pokazali njihov sklad, moramo otići na razinu višedimenzionalne matematičke apstrakcije koju je vrlo teško razumijeti.
U razvijanju razumijevanja vedske kozmologije kao višedimenzionalnog opisa stvarnosti potrebno je osloboditi se od krutog okvira Kartezijeve i Euklidove trodimenzionalne geometrije koja tvori temelje suvremenog znanstvenog pogleda na svijet. To treba učiniti kroz razmatranje prostora, fizičkih zakona i procesa osjetilnog opažanja onako kako su predstavljeni u vedskom spisu Shrimad-Bhagavatamu. Ovdje je ključna ideja da je svemir opisan u vedskoj literaturi višedimenzionalan te ne može biti potpuno predstavljen unutar trodimenzionalnog prostora.
