Vedska Kozmologija – Hijerarhija Svemira

Kroz duže razdoblje ljudske povijesti ljudi su bili ograničeni na površinu zemlje te su temeljili svoje ideje o prirodi svemira i svjesnosti na ispitivanjima koja su vršena u ograničenoj domeni, koristeći se pri tome svojim ograničenim ljudskim osjetilima. Od vremena Newtona znanost je tvrdila kako se svi fenomeni u svemiru mogu opisati i izmjeriti korištenjem jednostavnih matematičkih zakona.

Odlomak iz knjige Krunoslava Đurđevića – “Vedska Kozmologija – Hijerarhija Svemira”

Svemir je samo mehanizam, a ljudi su kemikalije?

Ovakva teorija ukazuje na zaključak o tome kako je realnost jednostavna i da su ljudska bića sposobna shvatiti prirodu i izvor svih pojava u svemiru pomoću svog vlastitog uma i osjetila. Negirajući viša stanja svijesti, svemir je postao samo mehanizam, a ljudska bića proizvodi kemikalija.

Ovo načelo ne može se dokazati, ali je potpomognuto snažnom vjerom u razvitak suvremene tehnologije. Kao rezultat toga, vrijednost i etičke norme ne mogu se više shvatiti kao fundamentalna načela koja dolaze od transcendentalnog vječnog Stvaratelja, ili Boga, koji osobno definira smisao i cilj ljudskog oblika života. Suprotno tome, život je postao obična borba za opstanak i vjera u bolju budućnost pod vodstvom suvremene znanosti, tehnologije i informatike.

Vedska znanost i filozofija predstavljaju kompleksno znanje budući da pružaju informacije koje proistječu s više razine svijesti i podučavaju se više od pet tisuća godina u ljudskom društvu. Temeljena na vedskim spisima, koji ne odvajaju znanost od filozofije i religije, ova kategorija daje odgovore na složene zakone materijalne prirode koji su u bliskoj vezi s postojećim fenomenima koji intrigiraju ljudsku zajednicu od njenih najranijih korijena.

Suvremena znanost, ukoliko malo dublje sagledamo stvari, nema apsolutni monopol nad znanjem o životu i svemiru. Upravo stoga, odlučio sam predstaviti ovaj alternativni pogled na svijet u okviru drevnoga vedskoga znanja koji u svojoj biti ne negira dostignuća suvremene znanosti. Naprotiv, on pruža rješenja koja su u harmoniji s prirodom i njenim zakonima olakšavajući tako egzistenciju svakoga živoga bića.

Nastanak Veda

Vede su nastale, ili točnije rečeno, po prvi puta su zapisane u Indiji prije više od pet tisuća godina. Njihov autor je Shrila Vyasadeva, drevni indijski mudrac i svetac. Shrila Vyasadeva je podijelio starodrevno vedsko znanje u četiri osnovne grupe i tako su nastale četiri Vede: Rig, Sama, Yajur i Atharva Veda. Također, ovoj grupi pridodaju se i Itihase (Ramayana i Mahabharata) te Purane.

Danas u svijetu, a posebno u Indiji, postoji cijeli niz komentatora vedskih spisa. Bezbroj prodajnih mreža, bilo na Internetu ili putem drugih oblika reklama, nude zainteresiranim kupcima raznovrsni materijal koji je na posredan ili neposredan način vezan uz znanje sadržano u Vedama. Međutim, kao što smo to istakli na samome početku, autor se trudio slijediti vjerodostojne zapise koji su sadržani u Vedama kako bi na što izvorniji način predstavio vrlo složenu tematiku kojom se bavi ova kategorija.

Temelje na kojima se gradi “Vedska kozmologija – Hijerarhija svemira” ona pronalazi u samoj srži vedskoga znanja. Nju čine, prije svega, Bhagavad-gita, Shrimad-Bhagavatam, Itihase (Ramayana i Mahabharata), Purane, Chaitanya-Charitamrita, Brahma-samhita, itd. Postoji veliki broj vedskih zapisa a njihovi stihovi, zapisani na sanskrtu, prelaze brojku od nekoliko stotina milijuna. Kao primjer, navedimo da samo Shrimad-Bhagavatam, koji zapravo predstavlja vrlo uzak dio cjelokupnog znanja, a odnosi se isključivo na duhovnu spoznaju, sadrži 18.000 stihova. Razumljivo je stoga što je autor izabrao samo one vedske zapise koji svojim sažetim opisima i autentičnim komentarima izravno pomažu kako bi ovu tematiku približio suvremenom čitatelju.

Današnja civilizacija gotovo je u cijelosti zapostavila raspitivanje o našem pravom, višem jastvu, o našem izvornom identitetu i korijenima. Umjesto toga, svoje dragocjeno vrijeme koristimo uglavnom za održavanje, ukrašavanje i zadovoljavanje našega tijela, bez neke, možemo se složiti, više svrhe.

Potrošački mentalitet suvremenog društva s vremenom nas sve više odvaja od suptilnih zakona prirode s kojima je čovjek prošlosti bio tako usko povezan. Želja za profitom i brzom zaradom postali su, nažalost, osnovni moto svakog mladog čovjeka današnjice od Amerike do Indije i Japana. Postoji li alternativa?

Traganje za korijenima

Ukoliko malo dublje razmotrimo stvarno činjenično stanje možemo lako shvatiti kako ni znanstvenici ni različiti filozofi nisu došli do konačnog zaključka o uređenju svemira. Oni su samo postavili različite teorije o tome, da bi ih opet, s vremena na vrijeme, odbacili, mijenjali ili modificirali.

Neki suvremeni istraživači smatraju materijalni svijet stvarnošću, neki snom, a neki izjavljuju kako postoji vječno. Na taj način zastupaju različita gledišta, ali koliko nam je poznato, niti jedan od njih nije nikada, ili barem do sada, otkrio stvarni početak svemira ili njegove granice.

Učenjaci teoretski predlažu neke zakone, poput zakona gravitacije, ali ih ne mogu praktično primijeniti. Zbog nedovoljnog znanja o ovoj problematici poneki od njih žele iznijeti vlastitu teoriju kako bi stekli slavu ili ime, ali u stvarnosti, ovaj svijet prepun je različitih problema i nitko ih ne može otkloniti samim iznošenjem teorija o njima.

U suvremenom društvu prevladava mišljenje kako na drugim planetima nema života te da jedina bića koja imaju inteligenciju i znanje žive samo na ovome planetu, Zemlji. No, vidjet ćemo kako vedski spisi ne prihvaćaju tu teoriju. Predstavnici vedske mudrosti, na osnovu brojnih zapisa i informacija o ovom predmetu u Vedama, potpuno su uvjereni kako postoje različiti planeti na kojima prebivaju različita živa bića unutar našega svemira.

Na osnovu autoriteta vedskih spisa, saznajemo kako na svim planetima, ne samo na planetima ovog materijalnog neba, već i na planetima duhovnog neba (kojeg one također vrlo detaljno opisuju), postoje različita bića. Iako su sva ova bića iste duhovne prirode, kvalitativno jednaka Bogu, budući da posjeduju kvalitete vječnosti, znanja i potpune sreće (sat-cit-ananda), imaju različita tijela.

Prihvaćanje odijela od materije

Vede govore o tome kako je duhovna duša ili jiva-atma utjelovljena u osam materijalnih elemenata; naime zemlji, vodi, vatri, zraku, nebu, umu, inteligenciji i lažnome egu. Ti elementi, složeni zajedno, tvore ovaj biološki oblik ili materijalno tijelo.

Međutim, u duhovnom svijetu nema takve razlike između tijela i onoga tko je utjelovljen. Objasnimo to malo podrobnije. U materijalnom svijetu tjelesna obilježja očitovana su u različitim vrstama tijela na različitim planetima. U duhovnom svijetu (sanatana svijet) duša se ne razlikuje od tijela budući da posjeduje iste kvalitativne odlike kao i sam Bog (duša = tijelo). U Vedama Bog se naziva Krishna ili Vishnu, pa ćemo iz tog razloga taj naziv često koristiti u ovoj kategoriji. U materijalnom svijetu, u kojeg duša dolazi zbog želje za uživanjem odvojeno od društva Boga (jedan od razloga tog odvajanja je zavist prema Bogu), duša dobiva tijelo koje je napravljeno od materijalnih omotača (osam elemenata) kako bi moglo postojati u ovom materijalnom svijetu (duša + osam materijalnih omotača = tijelo).

1. GRUBO TIJELO (eter, zrak, voda, vatra, zemlja)
2. SUPTILNO TIJELO (um, inteligencija, lažni ego)
3. DUHOVNO TIJELO (duša ili jiva-atma)

Parabolu možemo lakše shvatiti analizirajući primjer ponašanja astronauta izvan Zemljine atmosfere. Astronaut (duša) u svemirskom brodu (materijalni svijet) mora imati posebno odijelo (osam materijalnih elemenata) s rezervama kisika (organi tijela) kako bi mogao preživjeti u atmosferi koja nije pogodna za njegovo prebivanje. Ovisno od misije koju dobiva i posebnosti uvjeta koji ga očekuju u atmosferi, astronaut dobiva tj. prihvaća odijelo koje je prilagođeno cilju njegove operacije. Upravo tako i duša dobiva različita tijela koja su prilagođena atmosferi materijalnog svijeta i uvjetima koji postoje na svakome od nebrojenih planeta unutar njega kako bi ispunila svoju misiju prema zakonima karme. Ukoliko na dotičnome planetu u ovom materijalnome svijetu prevladava element vatra (kao na Suncu) duša će dobiti tijelo čiji je dominantni element vatra kako bi mogla egzistirati u postojećoj atmosferi.

Vedski nam spisi daju potpuno obavještenje kako na svakome planetu, i materijalnom i duhovnom, postoje bića različite vrste inteligentnih bića. Zemlja je jedna od planeta planetarnog sustava Bhurloka. Postoji šest planetarnih sustava iznad Bhurloke i sedam planetarnih sustava ispod Bhurloke. Čitav svemir poznat je kao chatur-dasha-bhuvana, što znači kako ima četrnaest različitih planetarnih sustava. Iznad planetarnih sustava materijalnog neba nalazi se drugo nebo koje je poznato kao paravyoma ili duhovno nebo gdje postoje duhovni planeti. Stanovnici tih planeta zaokupljeni su brojnim oblicima predanog služenja Boga koje obuhvaća različite rase ili odnose. Vrhovni planet u paravyoma nebu jest Goloka Vrindavan.

Eksperimentalni dokazi

Unatoč uznapredovaloj tehnici, još uvijek ne možemo niti približno zamisliti obujam ove materijalne kreacije. U ovome svijetu gotovo svi proračuni zasnivaju se uglavnom, manje-više, na nepouzdanim metodama. Odakle takav zaključak? Osobe koje u potpunosti vjeruju u eksperimentalno znanje mogu posumnjati u vedske zaključke koje ćemo iznijeti u ovoj kategoriji. No, moramo shvatiti, na osnovu svoje zdrave inteligencije, kako eksperimentalnim sredstvima ne možemo postići potpuno znanje o stvarima iznad ove materijalne prirode. Upravo stoga, ono što je iznad naše moći shvaćanja Vede nazivaju achintya, nepojmljivo. Beskorisno je raspravljati ili spekulirati o onome što je nepojmljivo.

Ako je doista nepojmljivo, ne može biti predmet spekulacije ili eksperimentiranja. Moramo se složiti s činjenicom kako je naša energija i naše osjetilno opažanje ograničeno. Stoga, o onome što je nepojmljivo, moramo potražiti oslonac u drugim izvorima znanja. Zapravo, znanje o višoj prirodi trebali bismo prihvatiti bez raspravljanja. Kako možemo raspravljati o onome što nam je nedostupno? Ukoliko eksperimentalnim i logičkim putem dođemo do konačnog izvora znanja, shvatit ćemo da se vraćamo na ishodišnu točku stvaranja – do samoga Boga. Metoda za razumijevanje transcendentalnih predmeta objašnjava sam Bog. Ta metoda u Vedama naziva se parampara, učeničko nasljeđe. Slično tome, Vede opisuju kako je Bog Brahmi, prvom stvorenom biću u svemiru, prenio znanje kroz srce. Brahma je prenio ta učenja svom učeniku Naradi, a Narada je prenio to znanje svome učeniku Vyasadevi. Vyasadeva ga je prenio Madhvacharyi, itd. To je metoda parampara.

Ova planeta Zemlja vrlo je malo mjesto u kozmičkoj strukturi. A ipak, svjedoci smo da njezini stanovnici, pod utjecajem osjećanja znanstvenog napretka, ulažu svoju maksimalnu energiju u ekonomski razvitak, ne znajući za raznolikost ekonomskih pogodnosti dostupnih na drugim planetima.

Riječ “veda” u svom izvornom obliku znači “znanje”. Svo znanje koje je sakupljeno od indijskih svetaca i mudraca zapisano je i podijeljeno u četiri Vede: Rig, Yajur, Sama i Atharva Veda. Prema samim vedskim izvorima, kao što smo spomenuli, ovo znanje starije je od 5.000 godina.

Vede na sudskom procesu

Nažalost, današnji učenjaci opovrgavaju sam izvorni tekst vedskoga znanja koji govori o svom vlastitim podrijetlu i objašnjavaju kako je ono nastalo nekoliko tisuća godina kasnije. Zamislimo da pred sobom imamo knjigu u kojoj nam autor daje podrobne podatke o nekim događajima kojima je on sam bio svjedok. Budući da je autor te knjige neposredni svjedok određenih događanja, te da je u knjizi dao određene datume i godine događanja, možemo li mi prihvatiti, nakon što je prošlo nekoliko tisuća godina, tvrdnju određene grupe ljudi kako su datumi u knjizi krivi i kako se sve to dogodilo mnogo kasnije? Ne zaboravimo, pri tome, kako u ovome slučaju u ulozi autora nisu bile obične svjetovne osobe, već sveci i mudraci s vrlo dubokim duhovnim spoznajama.

Nismo spremni za Vede

Dakle, kao što smo spomenuli, riječ “veda” znači “znanje”. Prema tome, lako je shvatiti kako vedska literatura obiluje različitim granama znanja u rasponu od materijalnog pa sve do duhovnog. U njima se nalazi 1.130 grana znanja, dok je danas poznato svega 20. Isto tako, znanost kao nerazdvojni dio znanja nalazi se u Vedama ali, na žalost, samo mali dio ljudi toga je svjestan, a još manji dio spreman je uložiti svoj napor u razotkrivanju znanstvenog znanja skrivenog u vedskoj literaturi.

Današnji indolozi i arheolozi međusobno se ne slažu kod određivanja godina starosti i nastanka Veda i kulture koja je procvjetala iz njih. Kao ortodoksni ljubitelji Zapada, njegove kulture i religije, prvi indolozi kao i današnji njihovi suvremenici ne odustaju od svoje ideje kako je vedska ili aryanska kultura mnogo mlađa. Postoje čak indicije od nekih autora kako je ona nastala od europske. Dakle, tko je u pravu – zagovarači indoeuropske teorije ili oni koji nas upućuju na činjenicu da same Vede najbolje govore za sebe? Ukoliko doista vjerujemo kako su zagovornici vedske civilizacije u pravu (tu mislimo na one koji ne prihvaćaju indoeuropsku teoriju) trebali bismo svoje tvrdnje potkrijepiti vjerodostojnim dokazima.

Utvrđivanje starosti Veda

Dakle, ako želimo doznati samu istinu dopustimo tada neka same Vede govore u svoju obranu jer različitim pretpostavkama ili indicijama možemo još više pogoršati već ionako dovoljno zamršenu situaciju. Na ovome sudu dokazivanja starosti i podrijetla vedske literature tužitelji su okorjeli pobornici europske kulture i religije koji “optužuju” Vede da su samo surogat istoj. Porotu neka čine sami čitatelji ovoga teksta.

Kako dokazati da su Vede starije više od 5.000 godina te da nisu surogat europske kulture? Postoje brojni primjeri. Izaberimo jedan.

Astronomija

Astronomija ili znanost o zvijezdama bila je vrlo razvijena u vrijeme vedske kulture. Tako su mudraci svoje računanje vremena temeljili na znanosti o astronomiji. Zanimljivo je kako se još i danas na Zapadu smatra da su astronomsku znanost prvi razvili Arapi. No, to ne odgovara istini. U Rig-Vedi nalazimo da su stanovnici starodrevne Indije mnogo ranije razvili vrlo snažnu agro-kulturu za koju su, što nam je poznato i danas, kiše i padavine od esencijalnije važnosti. Za svoje vremenske prognoze oni su se obilato koristili astronomijom. Koji su dokazi za to? Navedimo neke od njih.

1. Rig-Veda (6.32.5) objašnjava kako kiša dolazi u Dakshi-nayani ili u periodu kada sunce putuje na jug.
2. Rig-Veda (10.18.1) govori o Devayani ili putovanju sunca na sjever.

Mudraci i učenjaci Indije točno su znali da kišno doba počinje s ljetom za vrijeme perioda Mrigashira nakshatre (zvijezde). Tako su znanstveno povezivali astronomiju s meteorologijom kako bi utvrdili točnu vremensku prognozu. Rig-Veda (1.101.13) u svome stihu kaže: “Tko je probudio Ribhus (oblake)? A sunce odgovori kako je to učinio pas, budući da je već kraj godine”.

Ovdje se riječ “pas” odnosi na zvijezdu Mriga nakshatru, a Ribhusi označavaju oblake. Kada se sunce nalazi u Mriga nakshatri, tada dolaze oblaci koji izlijevaju svoju kišu. Pomoću ovoga podatka možemo vidjeti kako je kišna sezona povezana s ljetnjim solsticijem ili suncostajem i da se sunce tada nalazi u jednoj od 27 zvijezda koje se nazivaju nakshatre.

Suvremeni astronomi uz pomoć ovih podataka mogu u potpunosti izračunati kada je ovaj period zapisan u Rig-Vedi. Uz pomoć moderne znanosti o astronomiji u svezi toga da ekvinocij kasni 50,2 sekunde po godini (ili drugim riječima, nakshatra sunca na ekvinocij kasni 960 godina po nakshatri), možemo izračunati period koji je spomenut u Rig-Vedi. Uzimajući u obzir podatak koliko sunce prođe za jednu godinu i ukoliko od tog iznosa oduzmemo 50,2 sekunde pomnoženu s razdaljinom između zvijezda, dobit ćemo da je razdaljina između zvijezda 960 godina. Dakle, svakih 960 godina sunce iz ekvinocija ili položaja jedne zvijezde ili nakshatre pređe u drugu nakshatru. Budući da prema Vedama postoji 27 glavnih zvijezda ili nakshatri, suncu je potrebno 960 godina kako bi prevalilo put od jedne nakshatre do druge. Ukoliko iznos od 960 godina pomnožimo sa 27 zvijezda, dobit ćemo podatak kako se spomenuti događaj opisan u Rig-Vedi (1.101.13) dogodio prije točno 25.920 godina, ili 23.920. godina pr. Kr.

Prema Mahabharati, svjetleća tijela koja se ne kreću na nebu nazivaju se nakshatre. Vedski mudraci također su poznavali utjecaj mjeseca na um čovjeka. Promatrajući kretanje mjeseca zabižlježili su kako on svaki dan mijenja svoje mjesto u odnosu prema zvijezdama. Tako je mjesečev put zapravo zvjezdani put. Prema dobivenim podacima oni su selektirali sve zvijezde i konstelaciju u određenim intervalima na zvjezdanom putu mjeseca i nazvali ga određenim imenom, budući da su zapazili kako se mjesec približi određenoj zvijezdi u razmaku od jednoga dana. Tako su nazvali svoje dane u ovisnosti u kojoj se zvijezdi nalazi mjesec, što se čini i u današnjoj Indiji (Chitra, Svati, Vishakha, itd.).

Promatrajući tako kretanje mjeseca među nepokretnim zvijezdama, mudraci su pronašli devet planeta koji su spomenuti u Rig-Vedi (1.105.10, 10.55.3, 5.41.14, 4.50.4, 10.12.3). Na taj način, utvrđena je razlika između pokretnih planeta i nepokretnih zvijezda. U Vedama, tih devet planeta nazivaju se vrlo znanstvenim terminima. Na primjer, Guru ili Brihaspati znači “veliki” i tim imenom nazvan je Jupiter koji je doista najveći između tih planeta. Iako gledano običnim okom, Jupiter izgleda manji od Venere i začuđuje kako su vedski mudraci znali da je Jupiter najveći. Shani ili Saturn znači “spor” budući da je on najsporiji od svih devet planeta. Shukra ili Venera znači “sjajnost” a ona je najsjajnija.

Promatranjem Mjeseca, vedski su učenjaci shvatili kako on nakon nekoliko dana raste ili se smanjuje, ili potpuno nestaje. Tako su vrijeme od jednoga punog mjeseca do drugoga nazvali Masa, a dan kad je Mjesec pun naziva se Purnima (u Indiji ovi nazivi su i danas u upotrebi). Također su znali da nakon 15-16 dana Mjesec postaje pun, a znali su i zašto Mjesec opada. Razlog leži u tome što se on više približava Suncu te zbog toga postaje manje vidljiv.
Ovo “nestajanje” Mjeseca objašnjena je riječju amavasya. Ama znači “zajedno”, a vasya znači “rezidencija”. Razlog tome je što su Sunce i Mjesec u istom prebivalištu. Suvremeni znanstvenici ovu pojavu isto tako nazivaju i Mladi mjesec.

Dakako da postoji bezbroj dokaza o točnoj procjeni nastanka Veda. Ovdje smo spomenuli samo jednostavne primjere, budući da ostali primjeri, kojih je uistinu bezbroj, nadilaze znanje prosječnog čitatelja i zahtjevaju veće poznavanje astronomije i astroloških pojmova. U druge dokaze moći ćete se uvjeriti kroz niz vrlo preciznih podataka koji će se uskoro naći u ovoj kategoriji.

Opis višeg planetarnog sustava i njegovih obilja koje pronalazimo u shastrama, svetim spisima, a o kojima ćemo govoriti kasnije, može se shvatiti iz vedskih spisa. Teleskopima i drugim sličnim instrumentima ne možemo postići znanje o višem planetarnom sustavu. Iako su takvi instrumenti potrebni, jer je naša vizija nepotpuna, sami instrumenti također su nepotpuni.

Stoga, koristeći nesavršene instrumente koje su sami napravili, nesavršeni ljudi ne mogu postići znanje o višim planetima. Međutim, neposredne informacije primljene iz vedske literature znatno su potpunije. Zato vrlo teško možemo prihvatiti izjavu kako drugi planeti nisu naseljeni.

Znanje o svemiru

Pronalasci naprednih znanstvenih dostignuća nisu neovisni. Znanstvenik treba postići znanje o onome što već postoji zahvaljujući zadivljujućem umu kojega je stvorio netko drugi. Može djelovati uz pomoć uma kojega je dobio na dar od viših izvora, ali ne može stvoriti svoj vlastiti ili um nekoga drugoga. Prema tome, nitko nije neovisan u pogledu bilo kakvoga postignuća, niti se takvo postignuće odvija samo od sebe.

Shukadeva Gosvami, govornik vedskoga spisa Shrimad-Bhagavatama, opisao je kozmička zbivanja onako kako ih je čuo od svog prethodnika. Te činjenice objasnio je prije 5.000 godina. No, znanje je postojalo mnogo prije nego što ga je Shukadeva Gosvami primio putem parampara, učeničkog nasljeđa. Budući da se prima učeničkim nasljeđem, ovo znanje je potpuno. Nasuprot tome, svjedoci smo kako povijest suvremenog znanja ne ide dalje od nekoliko tisuća godina u prošlost. Zato, čak i ako ne prihvatimo činjenice koje su predstavljene u Shrimad-Bhagavatamu, možemo li poreći vrlo precizne astronomske proračune koji su postojali davno prije nego što smo mogli i zamisliti zbivanja na koja su se odnosila? Iz Shrimad-Bhagavatama možemo prikupiti toliko mnogo podataka. Međutim, sa znanstvene točke gledišta, mi nemamo podatke o drugim planetarnim sustavima i možemo ponizno priznati kako zapravo, sve do danas, ne poznajemo u cijelosti čak ni planet na kojem živimo. Dokaz tome gotovo su svakodnevna nova saznanja i teorije o različitim aspektima života na našemu planetu.

Purane – povijest svemira

U Puranama, Ramayani i Mahabharati, opisuju se nesvakidašnja zbivanja koja otkrivaju našu vrlo daleku prošlost. Za one koji su ih imali priliku pročitati jasno je o čemu zapravo govorimo.

Vede ističu kako je povijest materijalnoga svijeta spomenuta u Puranama, Ramayani i Mahabharati, potpuno istinita. Ta povijest i povijesne činjenice ne spominju prošlost samo ovoga planeta, već također i povijest milijuna drugih planeta u svemiru. Ponekad povijest nekog planeta, izvan ovoga svijeta, izgleda nevjerojatna za nas, današnje ljude. No, mi ne shvaćamo kako različiti planeti nisu jednaki i da, prema tome, neke povijesne činjenice, dobivene s drugih planeta, ne odgovaraju iskustvu na ovome planetu. Uzimajući u obzir različite položaje drugih planeta, i vrijeme i okolnosti, nema ništa čudnoga u pričama Purana i one nisu izmišljene.

Stoga, ne bismo trebali odbaciti priče i povijest Purana kao izmišljene. Uzvišeni i veliki rishiji, mudraci, kao što je Shrila Vyasadeva, autor Veda, nisu stavljali neke izmišljene priče u svoje zapise. Tako, na primjer, Vyasadeva u Shrimad-Bhagavatamu opisuje povijesne činjenice izabrane iz prošlosti različitih planeta. Shrimad-Bhagavatam zato prihvaćaju svi duhovni autoriteti kao Maha-puranu (Velika Purana). Posebni značaj tih povijesti je da su sve povezane s djelatnostima viših kozmičkih autoriteta u različitom vremenu i atmosferi.

Postoje li drugi svjetovi?

U vedskome društvu znalo se da je putovanje u druge svjetove moguće. To se može odnositi na putovanje u druge zvjezdane sustave, putovanje u više dimenzije, ili putovanje u višedimenzionalna područja u drugim zvjezdanim sustavima. Također se znalo kako je moguće napustiti materijalni svemir u cijelosti i putovati kroz stupnjevite razine transcendentalnih carstava. Kada opisuje ovu vrstu putovanja, vedska književnost ne upotrebljava geometrijsku terminologiju kao što su “više dimnezije”ili “druge razine”. Putovanje u druge svjetove opisano je izrazima doživljaja putnika te suvremeni čitatelj iz ovih opisa neophodno mora zaključiti kako ovo putovanje uključuje mnogo više od samoga kretanja kroz trodimenzionalni prostor.

Kako su ljudi u današnjem dobu privrženi mišljenju da je putovanje neizbježno trodimenzionalno, koristit ćemo u ovom dijelu teksta izraz “višedimenzionalan” u odnosu na vedske opise koji se ne mogu shvatiti trodimenzionalnim pojmovima. Može se dati prigovor kako su drevni ljudi Indije sigurno imali vrlo naivno i neznanstveno shvaćanje zvijezda i planeta, te da stoga nema smisla pretpostaviti da su doista mogli biti u kontaktu s bićima iz takvih područja. Odgovor je da vedski opis svemira osobi zapadnoga shvaćanja zvuči vrlo zbunjujuće i mitološki, jer sadržava misli koje su poprilično strane poznatim zapadnim spoznajama i gledištima. Također, opisi svemirskih podneblja sadrže i mnoštvo ideja koje su temelj današnje suvremene znanosti.

Razmotrimo to ilustrirajući jedan opis iz Purana o putovanju junaka Arjune u svemir:
“Nikakvo sunce ili mjesec nije tamo sjalo, ili vatra, ali one su sjajile sjajem svojih zadobivenih zasluga. Ta svjetla koja se primjećuju kao zvijezde čine se sićušnima poput plamenova uljanice uslijed udaljenosti, ali zapravo su vrlo velika. Arjuna ih je vidio blještave i predivne kako vlastitom vatrom gore u svojim srcima. Gledajući ove samoobasjane svjetove, Arjuna, zapanjen, prijateljski je upitao Krishnu, koji mu je odgovorio: ‘Ti ljudi koje si ti vidio ovdje, ljudi su pobožnih djela koji plamsaju u vatri vlastitih srdaca, a dolje sa zemlje izgledaju kao zvijezde.’”

Ovaj odlomak prikazuje današnjim znanstvenicima mješavinu poznatih i nepoznatih elemenata. Mi očekujemo da bi, ukoliko bi putovali između zvijezda, bili predaleko od sunca i mjeseca, te ih ne bi mogli vidjeti. Također mislimo kako su zvijezde golemi samoobasjani svjetovi koji se čine malenima zbog svoje udaljenosti. Međutim, svakako ih ne očekujemo pronaći naseljenim “osobama pobožnih djela”, jer nam se čini vrlo neobičnim obraćati se tim zvijezdama kao osobama. U vedskim tekstovima sasvim je uobičajeno da se zvijezde oslovljavaju kao osobe, a te osobe su obično ili vladari tih zvijezda ili njihovi stanovnici.