Kroz duže razdoblje ljudske povijesti ljudi su bili ograničeni na površinu zemlje te su temeljili svoje ideje o prirodi svemira i svjesnosti na ispitivanjima koja su vršena u ograničenoj domeni, koristeći se pri tome svojim ograničenim ljudskim osjetilima. Od vremena Newtona znanost je tvrdila kako se svi fenomeni u svemiru mogu opisati i izmjeriti korištenjem jednostavnih matematičkih zakona.
Odlomak iz knjige Krunoslava Đurđevića – “Vedska Kozmologija – Hijerarhija Svemira”
Svemir je samo mehanizam, a ljudi su kemikalije?
Ovakva teorija ukazuje na zaključak o tome kako je realnost jednostavna i da su ljudska bića sposobna shvatiti prirodu i izvor svih pojava u svemiru pomoću svog vlastitog uma i osjetila. Negirajući viša stanja svijesti, svemir je postao samo mehanizam, a ljudska bića proizvodi kemikalija.
Ovo načelo ne može se dokazati, ali je potpomognuto snažnom vjerom u razvitak suvremene tehnologije. Kao rezultat toga, vrijednost i etičke norme ne mogu se više shvatiti kao fundamentalna načela koja dolaze od transcendentalnog vječnog Stvaratelja, ili Boga, koji osobno definira smisao i cilj ljudskog oblika života. Suprotno tome, život je postao obična borba za opstanak i vjera u bolju budućnost pod vodstvom suvremene znanosti, tehnologije i informatike.
Vedska znanost i filozofija predstavljaju kompleksno znanje budući da pružaju informacije koje proistječu s više razine svijesti i podučavaju se više od pet tisuća godina u ljudskom društvu. Temeljena na vedskim spisima, koji ne odvajaju znanost od filozofije i religije, ova kategorija daje odgovore na složene zakone materijalne prirode koji su u bliskoj vezi s postojećim fenomenima koji intrigiraju ljudsku zajednicu od njenih najranijih korijena.
Suvremena znanost, ukoliko malo dublje sagledamo stvari, nema apsolutni monopol nad znanjem o životu i svemiru. Upravo stoga, odlučio sam predstaviti ovaj alternativni pogled na svijet u okviru drevnoga vedskoga znanja koji u svojoj biti ne negira dostignuća suvremene znanosti. Naprotiv, on pruža rješenja koja su u harmoniji s prirodom i njenim zakonima olakšavajući tako egzistenciju svakoga živoga bića.
Nastanak Veda
Vede su nastale, ili točnije rečeno, po prvi puta su zapisane u Indiji prije više od pet tisuća godina. Njihov autor je Shrila Vyasadeva, drevni indijski mudrac i svetac. Shrila Vyasadeva je podijelio starodrevno vedsko znanje u četiri osnovne grupe i tako su nastale četiri Vede: Rig, Sama, Yajur i Atharva Veda. Također, ovoj grupi pridodaju se i Itihase (Ramayana i Mahabharata) te Purane.
Danas u svijetu, a posebno u Indiji, postoji cijeli niz komentatora vedskih spisa. Bezbroj prodajnih mreža, bilo na Internetu ili putem drugih oblika reklama, nude zainteresiranim kupcima raznovrsni materijal koji je na posredan ili neposredan način vezan uz znanje sadržano u Vedama. Međutim, kao što smo to istakli na samome početku, autor se trudio slijediti vjerodostojne zapise koji su sadržani u Vedama kako bi na što izvorniji način predstavio vrlo složenu tematiku kojom se bavi ova kategorija.
Temelje na kojima se gradi “Vedska kozmologija – Hijerarhija svemira” ona pronalazi u samoj srži vedskoga znanja. Nju čine, prije svega, Bhagavad-gita, Shrimad-Bhagavatam, Itihase (Ramayana i Mahabharata), Purane, Chaitanya-Charitamrita, Brahma-samhita, itd. Postoji veliki broj vedskih zapisa a njihovi stihovi, zapisani na sanskrtu, prelaze brojku od nekoliko stotina milijuna. Kao primjer, navedimo da samo Shrimad-Bhagavatam, koji zapravo predstavlja vrlo uzak dio cjelokupnog znanja, a odnosi se isključivo na duhovnu spoznaju, sadrži 18.000 stihova. Razumljivo je stoga što je autor izabrao samo one vedske zapise koji svojim sažetim opisima i autentičnim komentarima izravno pomažu kako bi ovu tematiku približio suvremenom čitatelju.
