Stari Nordijski narodi su bili preobraćeni na Kršćanstvo puno kasnije od svih drugih europskih naroda te su stoga njihove kozmičke legende ostale sačuvane potpuno nepromijenjene.
Njihove svete knjige su dvije Edde – jedna poetska, druga u prozi. Starija, poetska Edda , predstavlja zbirku od 37 saga, koje se bave duhovnošću, stvaranjem svijeta, višim božanskim bićima, poviješću starih norvežana, moralnim uputama, i slično.
U tim sagama je rečeno da su ljudi u drevna vremena živjeli po mnogo stoljeća. Vedski spisi također, kažu da se ljudski životni vijek, od Satya-yuge prema Kali-yugi, postepeno skraćuje sa 100 000 godina na 100 godina.
Četiri doba
Sage također opisuju i slijed tih velikih doba u ciklusima, kao i Vede. Sage prvo doba nazivaju periodom mira. Drugo doba je doba u kojem su uvedeni različiti društveni redovi, treće je doba narastajućeg nasilja, a zadnje, četvrto, je doba noževa i sjekira te rascijepljenih oklopa. Nakon tog doba dolazi period uništenja (Ragnarok), nakon kojeg se u svijetu ponovo uspostalja mir i vrlina.
Prema vedskim spisima, Satya-yuga je doba potpuno ovladanih i uzvišenih ljudi posvećenih meditaciji na Boga. Postojao je samo jedan društveni stalež (hamsa) i nije bilo podjele društva na brahmane, kšatrije, itd. Ta podjela nastupa u slijedećem dobu (Treta-yugi), a u slijedećem, trećem (dvapara-yugi), sklonost ratovanju se povećava. Četvrto doba je Kali, željezno doba, doba stalne svađe i nemira. Na kraju tog doba, kada se čovječanstvo krajnje degradira u svakom pogledu, dolazi do uništenja svih ljudi na planeti, nakon čega to doba prelazi u novu blistavu Satya-yugu.
Uništenje spomenuto u sagama podrazumijeva više od uništenja ljudi na zemlji – uništena su i viša bića (bogovi), kao i njihova prebivališta. Uništavaju ih plamenovi koje ispušta biće po imenu Surt, koje živi ispod najnižeg svijeta i koje je sudjelovalo i u stvaranju. Šrimad-Bhagavatam spominje i takvo uništenje, no ono se ne događa nakon svakog ciklusa od 4 yuge, već nakon tisuću takvih ciklusa (tj na kraju Brahminog dana). Ono se događa djelovanjem vatre koja dolazi iz usta Sankaršane (SB 3.11.30), potpune ekspanzije Boga, koji prebiva na dnu svemirskog prostranstva, ispod najnižih materijalnih planeta (SB 3.8.3), i koji je u konačnici i krajnji izvor stvaranja kozmičkog očitovanja.
Jedna ključna razlika između opisa u Bhagavatamu i opisa u sagi starih nordijaca je u tome što Bhagavatam pažljivo opisuje svemir i sve što u njemu postoji kao dio božanskog plana. Sve ima svoje mjesto u odnosu s Bogom, i svoj definitivni smisao, ulogu i svrhu. Saga po tom pitanju ostaje nedorečena: ne spominje Boga, ni konačni cilj, a smisao i svrha glavnih aktera kozmičke drame ostaju mutni. [1]
U Edda-ma se spominju vrlo slični likovi i božanstva kao i u Vedama, iako su imena drugačija. Na primjer, Donar / Thor odgovara vedskom Indri, dok Woden, ili germanski Odin, odgovara opisima vedskog Varune. [2]
Ipak, i lik nazvan „Buddha“ pronađen je u Norveškoj. To je zanimljivi ornament pričvršćen na jednom vjedru u dobro očuvanom ostatku čuvenoga Ozenberškog broda. Brod je jedan od najfinijih preživjelih ostataka vikinškoga doba, iz vremena i prije 8.stoljeća, te je pronađen u posthumnom nasipu na Ozenberškoj farmi u Norveškoj. Lik na vjedru sjedi u meditaciji u savršenom lotosovom položaju, sa četiri svastike na prsima. [3]
Yamuna Jivana das
