Ovih dana jača intuicija, mašta, suosjećanje, iluzija. Prodavanje magle. Ljubavi bez pokrića. Obećanja bez časne riječi. Ne stvari izlaze na vidjelo. Kao i obmane. I lako dajemo lažne odgovore, na prava pitanja. I hvatamo sebe između sna i jave. I potrese nas neki pogled, neka poruka, neka misao, neka nota, neka legenda. Neki osjećaj u zraku izmiješani u titrajima. I samo se množe sva “ludila” oko nas. I najbolje je zastati. Prespavati vrijeme. Ugasiti ton. Isključiti sadržaj. Utišati um. Izmjestiti sebe iz priča koje su neispričane ostale jer možda zamišljaš predobre krajeve.
Venera ulazi u kvadrat s Neptunom i ovi dani čine se kao duge godine. Mape sjećanja iz kojih vadimo neke nestvarne likove. I opet pokrećemo igru, priču trajanja, jer negdje postoje beskraji, a njima žive i naša sanjanja.
I snovi su glasniji nego inače, mašta igra igrokaze s našim mislima i utisnemo sebe lako na neka mjesta koja nam možda nikad nisu ni pripadala.
Siluete zbunjenosti padaju kao zastori i krijemo se od stvari od kojih se nemoguće sakriti. Neki žude za daljinama, neke drže paralelni odnosi, neki baš ovih dana sreću trgovce svojih duša.
I ako se prevarimo i u sebi i u drugome. I lako nasjednemo na milovanje riječima. I lako se otrgnemo od stvarnosti koja je predobra da bi bila istinita. Pa petljamo riječi i jezike i nemušto objašnjavamo sebi neke razloge zašto se u koncima naših vjeđa bude neki likovi.
I poetični smo. I razbacani. I gluhi i nijemi na realnosti. I lebdimo na horizontu beskraja dok slušamo korake nečijeg odlaženja. Jer nisu sva maštanja tvoje realnosti.
I nije baš sve kako se čini ovih dana. I nisu sve riječi nosioci istine. I ponekad i ti lažeš, sam sebi. I zato zaroniš na dah u sve boje svojih emocija. I zadržiš zubima nezadrživo. I stvoriš svijet u svojoj glavi u kojem je sve dozvoljeno…
Ovih dana jača intuicija, mašta, suosjećanje, iluzija. Prodavanje magle. Ljubavi bez pokrića. Obećanja bez časne riječi. Ne stvari izlaze na vidjelo. Kao i obmane. I lako dajemo lažne odgovore, na prava pitanja.
I hvatamo sebe između sna i jave. I potrese nas neki pogled, neka poruka, neka misao, neka nota, neka legenda.
Neki osjećaj u zraku izmiješani u titrajima. I samo se množe sva “ludila” oko nas. I najbolje je zastati. Prespavati vrijeme. Ugasiti ton. Isključiti sadržaj. Utišati um. Izmjestiti sebe iz priča koje su neispričane ostale jer možda zamišljaš predobre krajeve.
Realnost? Da, može!
