Ono za čime traga svaka Duša nastanjena u čovjeku jesu; mir, sloboda, sreća i ljubav. To su četiri elementa naše Duše koja je se zaboravila poistovjetivši se sa tijelom i sa svijetom u kojemu samo privremeno djeluje i boravi.
Svaka nevolja u životu čovjeka proizlazi iz nedostatka jednoga od ova četiri elementa; strah, bolest, tuga, siromaštvo…sve je to posljedica ne bivanja u onome što zapravo jesmo.
Poistovjetivši se sa ovim tijelom i umom, Duša (osoba) sebe predaje ograničenim osjetilima s kojima pokušava da osjeti ono za čime čezne; vječnost, slobodu, mir, sreću, ljubav, Boga. No kako su osjetila tijela ograničena tako i sve ono što s njime uživamo biva ograničeno, i tu se krije izvor sve ljudske patnje, jer naša prava priroda je vječnost koju uvijek iznova, kroz mnoge živote, tražimo u svjetovnim zadovoljstvima.
Ljudsko biće ‘vjeruje’ samo svome osobnome iskustvu proživljenom kroz pet tjelesnih osjetila, dok ono što ne može da; vidi, čuje, okusi, omiriše ili dodirne, za njega ne postoji. Za čovjeka je istina samo ono što njegova logika može sebi objasniti ‘opipljivim’ dokazima. Sve ono što je izvan ‘opipljivoga’ čovjek najčešće ne prihvaća za istinu, te na taj način nesvjesno odbacuje samoga sebe. Jer sam život koji je u nama jeste izvan dodira svih naših osjetila pa i logike.
U potrazi za istinom čovjek se oslanja na znanje umjesto na vjeru, jer znanje je opipljivo dok vjera baš poput Duše ne podliježe dokazima. Mi vrlo često mislimo kako znanje može ukazati na konačno istinu, no pitanje je što je to ‘konačno’ u ovome beskonačnom postojanju. Kada kažemo ‘ja znam’ mi zapravo ograničavamo neograničeno, a to se kosi čak i sa našom nesavršenom logikom.
U ovome postojanju beskonačnih mogućnosti ne postoji ništa za što se može konačno reći; ‘to jeste’ ili ‘to nije’. Sve to je ništa drugo do samo privid koji nam nameću zakoni ograničenosti materijalnog s kojom se poistovjećujemo. Nije li sloboda u svojoj suštini neograničena, ako jeste, kako onda možemo tvrditi ‘to jeste’ ili ‘to nije’. Biti slobodan znači predati se neograničenom, tamo gdje ne postoji razlika između istine i laži, života i smrti, sreće i tuge.
Mi jesmo i život i smrt, sreća i tuga, bogatstvo i siromaštvo. Sve to izvire iz nas kao rezultat onoga što vjerujemo i osjećamo. Stoga, ništa u ovome životu ne može biti pronađeno, sve je uvijek od nas stvoreno.
Ono što živimo jeste odraz naših dubokih uvjerenja koja najčešće prebivaju u našoj podsvijesti, sakrivena i od nas samih. Biti slobodan znači spoznati sebe kao neograničeno Duhovno biće koje ništa ne mora dostići jer je ono samo izvor svega što se dostiže.
Namaste
Anđelko Katinić
Pratite Vitae Est na Facebook stranici
https://zivottosamja.blogspot.hr/2018/03/za-cim-tragamo.html
